Sudar spolova

Gdje je nestao pravi muškarac? Pojam ljubavni tepih se baca pod tepih, bavarski brkovi postoje još samo u Bavarskoj, a ćelave glave se skrivaju pod horizontalno, u pravilnim razmacima, lagano ukoso položenim ostacima nečega što se nekada zvala kosa, sa namjerom da prikrije «sramotu» ispod nje. Uostalom, ovo navodim kao fusnotu. Muškarci opisani u prethodnoj rečenici vrve testosteronom i upravo se oni mogu s pravom nazvati: džoker, igrač, lovac, tata od alata, macan.
No, što se dogodilo? Gdje su oni? Ili možda da bolje pitam, što momčić u roza puloveru s crvenim tufnicama i hlačama na prugice, te japankama anđeoski bijele boje radi sa curom, zbog koje se u noći budimo široko nasmiješeni, te u sebi psujemo trenutak nakon spoznaje da još jedna plahta ide u prljavo rublje? Što on predstavlja ženi?
Gledajući objektivno, kolosalna je glupost uspoređivati ga sa našim ćelavim bavarskim barabom. Jer dok jedan brije pazuh, drugi tamo uzgaja vrt bolji od zagrebačkog botaničkog, dok jedan objeduje zelje sa maslinovim uljem, drugi je na janjetini nakon nogometa s dečkima, dok jedan pije limunadu na slamčicu, drugi pivo iz krigle, jedan mijenja gaće svaki dan, drugi svaki tjedan i da ne nabrajam dalje. Ne govorim ovdje o muškim higijenskim navikama. Mislim da ipak muškost uvjetuje higijenske navike, a ne obratno. Svakako je stereotip o muškoj svinji netočan i osjećam dužnost da stanem u obranu te vrste džentlmena. Jer čini se, da je i on u nekom svojim crtama možda nije gospodin, ali dakako osoba vrijedna poštovanja.
Ostaje otvoreno pitanje, zašto muškarac s brkovima izumire. Taj relikt iz 20. st. kojeg smo gledali u westernima, ta ikona toliko kontradiktorna decentnoj i gracilnoj ženi da joj je jednostavno privlačna. Eto vam odgovora: Po istraživanju provedenom na harvardskom sveučilištu moderna žena želi upravo muškarca metroseksualca, koji se po fenotipskim obilježjima zapravo približava njoj samoj, netko s kim će razgovarati o modi, ići u shopping. Ali zašto? Zbog sve veće stope nasilja u obitelji, muškarac «svinja», nazovimo ga tako, gubi na popularnosti, a muškarac «golub» zbog manje vjerojatnosti da bude protagonist nasilja u obitelji, postaje omraženiji u društvu svinja, a privlačniji golubicama.
Zbog toga se koncepcija o sigurnosti u obitelji mijenja i žene u krevetu ne žele brku sa puškom na ormaru, jer taj brko nakon što otjera provalnika možda bude dovoljno nabrijan da usput ženi i šamar zavali. Na tronu se odsad nalaze dečki sa tufnicama na majici, i bojim se da je svaki otpor uzaludan, jer je linija plavog telefona otvorena 24 sata dnevno, a i B.a.B.e. vrebaju iza svakog ugla.
Jedino što nam ostaje, dečki, je da odemo na pivo i zapjevamo jednu za kraj.
«U spomen svim žrtvama nestalim za vrijeme agresije šampona i gela za brijanje. Uvijek ćemo ih se sjećati, dlakava lica, ćelave glave i nadasve robusne"

Degradacija ljudskog genoma

Geni koje sadrži zapadna populacija upitne je kvalitete. Izgleda, na tržištu ljudevinom nalazi se pokvareno, trulo i gnjilo meso koje čak ni psima ne bi bacali, jer bi ga odbili.
O čemu se radi. 90-ih Nikaragvu i Filipine poharala je epidemija. U stanovništvu se progresivno s vremenom povećavao broj neplodnih žena. Znanstvenici su bili zbunjeni. Objašnjenje su našli u cjepivu protiv tetanusa koje se rabilo za suzbijanje epidemije. Paradoskalno, u tom cjepivu nađen je HKG (humani korionski gonadotropin). No, kako je hormon mogao biti dio cjepiva, pobogu? To je trebala objasniti Svjetska zdravstvena organizacija i Rockefellerova zaklada koja je financirala projekt. Hormon koji se našao u cjepivu povećavao je količinu antitijela koja sabotiraju trudnoću i posljedično dovodio do neplodnosti. Zaključak je: u cjepivu se nalazio agens koji je inducirao abortus u populaciji navedenih država kako bi se smanjio natalitet, tj. laički rečeno epidemija je bila paravan koji je očito doveo do degradacije i redukcije ljudske vrste.
Postoji nehumana teorija spram ljudi s kongenitalnim deformacijama i/ili mentalnom retardacijom. Njihov genetički kod koji ispoljava neželjene osobine ima statistički veću vjerojatnoću prijenosa na slijedeće generacije, nego kada su u pitanju poželjne osobine. Razumljivije, negativna selekcija je dominantnija od pozitivne. Time je jedno pitanje nepobitno otvoreno, i kao da nas škaklji po našim moždanim vijugama, koje ponekad liče na čudnovatu masu od plastelina koju djeca u školi rade.
Da li je napredak medicine u ponekim slučajevima ograničavajući faktor za napredak civilizacije?
Dopustite mi da vam izložim produkte obrade podataka moga mozga. Ako medicina po načelima humanosti, koja vodi liječnike u njihovom zvanju, mora pod svaku cijenu i u svakom slučaju spasiti osobu koja je ugrožena, a u tu skupinu spadaju i kongenitalno deformirana i mentalno retardirana djeca, zar se tim činom ne povećava i brojnost skupine ljudi u društvu, s vjerojatnošću ispoljavanja neželjenim osobina? Time se u ljudskom genomu gomila zaliha gena koji će u budućnosti određivati smjer razvoja civilizacije i ljudske vrste. Ako ti geni i osobine ne zadovolje zahtjeve koje nam postavlja okoliš, a zahtjevi su sve veći, i ako učinkovitost ljudskog društva kao aparata za mišljenje i rješavanja jednadžbi ovog planeta zakaže, propast nam je neminovna.
Ono što je zapravo jasno, određene skupine ljudi na ovom planetu oglupljuju i moć rasuđivanja u određenim sferama ljudske djelatnosti slabi. Time će se povećavati broj zanimanja koja su jednostavnija i smanjivati broj visoko obrazovanih ljudi. Zbog male količine visoko obrazovanih ljudi početi će se smanjivati kriteriji obrazovanja. U glazbi će se smanjivati auditorij koji sluša klasičnu glazbu, koja je po strukturi složenija i potiče stvaranje misli koje mogu dovesti do napretka. Slušati će se glazba jednostavnijih melodijskih linija a tradicionalni plesovi će s vremenom nestati, jer će s vremenom sposobnost učenja slabiti. Zbog smanjenja sposobnosti učenja, glazbene akademije će propadati, a s njima će i školovani glazbenici ući u repertoar crno-bijelog programa.
Svijet će preplaviti ratovi kojima će vladati generali sa mozgovima veličine dinosaurovog, a droga koju statistički više konzumira misaono amputirano stanovništvo bit će namirnica u trgovinama.
Bojim se da dolazim do nerješivog pitanja. Jer, sve ovo vrijeme bojim se napisati: Zar bi bolesnu djecu trebalo pustiti da umru pri rođenju kako bi svijet zadržao samo visoko razvijene umove za budućnost? Gledajući 1000 godina unaprijed, zar uz sve navedeno, ne bi došlo i do degradacije emocija?
Gdje bi nestale empatija, simpatija, ljubav i žalost, ako bi se na tronu nalazila skupina indolentnih lumena koji ne osjećaju bol, a empatija im je u profesiji samo neki davni osjećaj, koji se na mahove javlja kad ubijaju svoje glupo dijete?
Dolazimo do raskrsnice kad će upitnik biti nerješiv, a odluka nužna...

Da li je smrt zaista mrtva?

Smrt je mrtva. Rekao je Victor Hugo. Kako može biti, kad odmah sljedeće jutro na radiju slušam oglase o popustu za pokop i mrtvački prijevoz, te besplatno čuvanje u mrtvačkoj hladnjači. Na vama je, dragi naši klijenti, samo da umrete. Ostale brige prepustite nama. Čak vršimo i usluge utjehe neutješnim udovicama. Ah, ta današnja pogrebna poduzeća. Očito, od masovnih grobnica za vrijeme drugog svjetskog rata, do danas, jedino je smrt toliko rapidno napredovala, da ju čak ni život ne može pratiti u koraku.
Zbog toga si, čini se, Victore u grdnoj zabludi. No gledajući profundibilno u strukturu ove naizgled neobične rečenice (smrt je mrtva!), otkrivam da značenje smrti ipak sadrži duhovnu komponentu. U srazu ateista i teista, ateist bi ovu rečenicu držao kao svoj glavni argument, tako da pogrebna poduzeća i hladnjače čini se ipak ispadaju iz priče.
Čemu uopće sve ovo? Samo zbog toga što u mom umu u zadnje vrijeme kolaju misli, koji daju naznake, da će u budućnosti na našem planetu biti mjesta samo za odabrane. Smrt postaje sredstvo manipulacije, a život vrlo relativan. I time se i dolazi do tako izvrsnih reklama pogrebnih poduzeća. Jer, ako čovjek stavi na vagu smrt i život, a smrt dobije tako dobro zapakovanu pompu priređenu od medijskih prokreacija…pa nije tako loše ni umrijeti:).
Sa trenutačnih 6,7 milijardi stanovnika i tendencijom rasta na 8 milijardi stanovnika, naš maleni planet će težiti tome da smanji količinu populacije. Ako još tome dodamo i globalno zatopljenje, te smanjenje obitavališnog prostora nastalo njime, te sve to stavimo na potenciju koja sadržava broj dana koji nam još preostaju za uživanje vode, koju će navodno 2020. samo 5 milijardi sretno odabranih konzumirati. Što s ostalih 3 milijarde!? Hoće li oni pustiti korijenje u zemlju?! Matematički dobivamo, zaokruženo na cijeli broj, svoju sudbinu.
Jer na Zemlji smo već sad praktički kao podstanari koji gazdi idu polako na živce jer ne plaćaju stanarinu, stalno tulumare, i još usto žicaju lovu od njega. A gazda brkat, puši lulu, pije viski, crveni se od bijesa, što se prepoznaje po žili kucavici, koja kao rijeka ostavlja traga na njegovom čelu.
Ali eto, dok traje svjetsko prvenstvo sve je to tako trivijalno. Pa ajmo vuvuzuele u usta i puvat dok ne ožednimo…