Hedonizam

Kad čovjek zaboravi na onog pored sebe, zaboravit će i na sebe. Tako je to jednostavno ali nekad naprosto neostvarivo. Dvije stvari kao dva balvana stoje ispred te ideje i priječe put njenom ostvarenju. Egoističnost i hedonističnost. Čovjek je biće u kojem se neprestano odvija borba između nagona i razuma i razum vrlo rijetko preuzima tron. Nagon je jednostavnija solucija koja ne sugerira previše naprezanja već samo praćenje linije prirodnog toka, a razum je tlačna struja koja se opire prirodnom toku i razdvaja čovjeka od zoo-a. Ako je čovjek doveo svijet na toliku stepenicu s koje više ne može sići, znači li to da se on želi dalje penjati?? Možda i ne, možda za 50 godina nestane struje, a život u neboderima postane samo luksuz najbogatijih… Zanimljiv scenarij, kao i onaj da ćemo za 50 godina piti kavu s kompićima iz Zvjezdanih staza. Pravi život, onaj kad se ujutro budimo i obavljamo rutinski naše već unaprijed zadane zadatke je prerealan, svatko osjeća potrebu za zadovoljštinom koju nalazi u putenim užitcima. Čujem, stari pričaju, život je prije bio jednostavniji, sporiji, lakše se je razmišljalo, očito ih jadne zbunjuju brzina kojom čovječanstvo plasira nestvarne ideje o ljudima budućnosti, koji šetaju cestom bez prijatelja, pričajući sami sa sobom igrajući se ključevima. Zemlja je zapravo vrlo ugodno mjesto za živjeti, jer oko nas je hladan prostor koji nema granice a zove se Svemir (prosječne temperature -273 celzija). Što bi tamo Hrvat i Slovenac imali zajedničkog, baš ništa…jer ih očita samo ta ušljiva granica povezuje. Svemir je ono od čega svi bježimo, potpuna tišina. Posmrtna. Razgovor sa sobom. Iz prošlosti smo naučili da jedan čovjek može biti zastrašujuće moćan, toliko nagonski potkovan da mu dominacija zasljepljuje osjetila. Možda je Darwin imao pravo, možda smo mi samo evolucijski napredne životinje jer po svim odrednicama života slažemo se. Nagon nas određuje i katkad po ambijentu ne pripadamo gradovima već šumama i prerijama. I ako smo i došli do stepenice koja nas vodi u novu generacijsku rupu u kojoj ću se gladeći bradu smješkati novim klincima onda je vrijeme da odaberemo konačno tko smo mi i šta mi tu u tom hladnom Svemiru radimo jer postoji i ovaj scenarij. Možda nas za 50 godina neće biti… javiteee mi.