Socijalni darvinizam

Možda je to apokaliptično sranje u našim glavama samo jedna ideja završetka. Sve mora završiti a netko mora i osmisliti kraj. Jučer sam sjeo na kožnu crnu stolicu, izložio svoje uši nedozvoljenom napadu zvučnih valova i poslušao glazbu koja je za nas prošla era. Duke Ellington, Ray Charles, Fats Domino, Boogie Woogie boys i ostala braća na onim dugačkim klavirskim stolicama nezamaskirano su izvlačili melodije iz svoje glave i upotpunjavali velikim dijelom atmosferu kabarea koja je zračila u New Orleansu 50.-ih godina. Ustajali zrak, istrošeni klavir, i prije svega, pijane žene.

Nekako mi se čini da su se stvari promijenile. Izlazak u grad postao je pokazivanje. Dolazim u birc. Na ulazu mi u uho upada razgovor o ripnama na gumama a s druge strane očitavam siluete dvije ženske osobe koje su na tom istom mjestu već godinama i koje s pravom mogu biti upisane u inventar kafea. Nema dobre glazbe, puno se pije, i po svemu zapravo moj grad izgleda kao rusko ruralno mjesto opareno etanolskim derivatima i zahvaćeno egzodusom. Čega se ljudi boje? Zašto su u kućama? Da li ja imam problema sa spavanjem? Često sam si ta pitanja provlačio kroz glavu. Ali ne znam. Na kraju ipak sve o pojedincu ovisi, individualna skrupuloznost potiče kolektivnu, tako se bar misli. Životarimo, a netko od nas iz kaljuže života i izvuče čistu ruku, većina ostane prljava. Sretni pojedinci odlaze a blatnjavi ostaju. Socijalni darvinizam.

Taj sam izraz čuo u seriji Život na sjeveru i nekako upotpunjuje naš odgovor za prirodom nas samih. Izopčeni pojedinac bez funkcije može satima stajati na mjestu i ne djelovati samo zbog toga. Što nema nikoga koga će ga ukloniti. Priroda nas samih, negdje duboko usječena u tkivo koje propada možda i je latentni kanibalizam. Ali ne u doslovnom smislu. Kao da uvijek netko stoji iza mene sa kuhačom u ruci i priprema zafrig za nedjeljni obrok. Figurativno rečeno. Draga što ćemo jesti danas: Prasetinu ili ljudetinu ?? Može ljudetinu ljubavi, manje je masna. Ili ne?? Možda se tovimo beskrupuloznošću i «masnim kalorijama» u obliku egoističnih floskula sve dok na kraju ne shvatimo da smo na ispaši kanibalističkih pastira.

Ljubomora i zavist kao eufemizmi latentnog kanibalizma. Riječi strave. A baš to nas navodi na misao da moramo biti bolji i uvijek na oprezu, pronicljivi i oštroumni. Spremni za borbu, makar u zadnjem dahu budemo gledali neprijatelja na tronu. A ono što mi mediokriteti nikako ne možemo shvatiti je da dok ja pišem ove bezvezne črčkarije netko priprema recept za svoj sljedeći obrok. Tebe.

Nesporazum

Mokra koža, u ruci guma, tvrda, neprohodna. Predmet neophodan za daljnju izvedbu taktike koju sam večer prije razmatrao u sobičku s prijateljima. Akcija počinje, naglo zamračenje pred očima. Sleđenim pogledom krećem u napad i tvrd kao orah priželjkujem cilj kojemu bi i Sizif zavidio. Bijeg od besmislenih varki i cjelodnevnog zavaravanja da svijetom ravna nečija ruka neovisna o meni. Rijetko kad dobivam takvu šansu. Izgleda kao da samo čekamo prosperitet i bogatstvo, savršen rječnik i pjeskovito tijelo (pogodno za plaže), ali sve češće čekamo. U čekaonici u ordinaciji u kojoj se doktor sa godišnjeg neće vratiti. Obijest je bolest za koju nema lijeka. Ustanovljena je još prije ljudskog vijeka. A još je i prenosiva.

No dakle, na terenu sam. U nelagodi što će se u narednih 30 sekundi dogoditi? A u glavi samo ponavljam reprize svojih misli. Da li je sve u redu? Kolika je mogućnost pogreške, izvrtanja svog «masterplana», toliko sam puta o tome razmišljao ali svejedno uvijek samo najgore stvari zamišljam. Sve će propasti, sav moj trud će nestati kao vodena para iz ljudskih usta po hladnoj zimskoj noći. A sve sam isplanirao. No nikad ne odustaj!! Tako mi stariji uvijek govore. Bezbojne pare u zraku, blago erotizirani pogledi, mokro ljudsko tijelo. Još ne osjećam umor, imam snage, idem do kraja. Moram imati hladan pogled, ne smiju me oči odati. I onda, prepustim se situaciji, dozvolim prirodi neka odredi pravila za nastavak ove igre, zapravo vakumiram glavu. Prilazim, zaobilazim blokadu, ulazim u opasnu zonu, osjetim miris gume na rukama. Sav nervozan, uplašen, uskačem u rupu, i šokiram svoje mišiće u preponama. U ključnim trenucima ekstatično se prepuštam situacija i dopuštam joj da ovlada sa mnom. Zadovoljenje čeka evakuaciju, žena kliče i viče. Pukla je guma ali cilj je blizu, stoga ju skidam i vozim nasuho iako sam svjestan rizika da bih mogao zaribati. U ciljnoj ravnini još mi jedanput pada na pamet hoću li biti diskvalificiran ali preuzimam sav teret na svoja leđa što se na kraju pokaže kao teža ali isplativija opcija. Osjećam da mi u organizmu počinje lučenje hormona potrebnih za svladavanje ovakvog vida zabave. Naglo zatišje, pretpostavljam da sam uspio. Čujem kako mi je na pod kapnula kapljica znoja. Sad je sve napokon sjelo na svoje mjesto.

Sumnja u sebe zbog sumnje da će drugi ljudi sumnjati u mene je nestala. Samo mi još nešto ipak nije jasno. Jedna mala sitnica koja me kopka već 5 minuta. Zbog čega ste upravo potrošili svojih neprocjenjivih 1000 sekundi. Zbog biciklijade ili jebade???

Praznoglavi

Prazan papir često nam je nepremostiva prepreka. Prazne glave koje nosimo na vratovima a neki i na ramenima nemaju funkciju unapređivanja unutarnjih električnih sklopova i zadebljanja sinapsi. Globalna zatupljenost humanoidima je stavila jaram retrogradnosti. To što Amerikanci ne znaju gdje je Irak, ili to da Italija nije glavni grad Francuske nije pravo ogledalo njihove inteligencije. Možda njih jednostavno to ne zanima. Ljudi jesu inteligentni, ja vjerujem puno više nego što to možemo znati, no zašto onda gomila guzonja bez posla luta ulicom kao gradski golubovi trgom i sere po betonu? Evo zašto? Tko je najpametniji čovjek u povijesti? Ja sam čuo da je to bio onaj matematičar Leibnitz, no da li je zaista tako? Možda je postojao čovjek ili i danas postoji koji je pametniji od Leibnitza samo što on želi biti drvosječa i iskoristiti svoj potencijal na drvni potencijal. Veća od svinjske pandemije je možda baš ta. Ljudi se masovno zadovoljavaju sa postojećim stanjem i ne očekuju napredak niti se bore za njega. Ne ruše granice i samo se mali njih broj odlučuju na iskušavanje neiskušanog. A česti užici brzo i dosade. Stalna glad za spoznajom je najbolji lijek protiv ove vrste bolesti. A ionako nas ima previše debelih. Tako da je pretilost u svakom pogledu stanje propadanja. Manjak inspiracije a višak piva ili možda manjak pred trgovinom ovih dana je prognoza za ljeto. Čak bi nam i krokodili zavidjeli na količini Sunca koje upijamo dok se pržimo kao slanina na vrućem pijesku, a najkompliciranije štivo nam je postao Story, prema kojem je novog starog prdonju Dikana upecala jednako glupava Lambaša? Priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima, rekao je indijanski poglavica plemena Seneca, Irokeza. Kako bi otužno bilo živjeti na mjestu sa zlatnim stolicama i wc školjkama a bez trunke misterija i svaki dan otkrivati činjenicu da je sve otkriveno? Ljudi bi tada nestali a na Zemlju bi ostali fosilni dokazi našeg putovanja i kraj poglavlja o užurbanoj vrsti koja je svoje vrijeme potrošila a svoje postojanje tužno završila. Dok ovo pišem stojim pred trgovinom sa krušnim mrvicama i slušam životnu filozofiju jednog neopranog gospodina s pivom u ruci i sa dužom bradom koja mijenja boju od žute do sive i shvaćam da je živio u skladu s rečenicom «samo živi, samo budi svi odgovori doći će sami». Njegov odgovor je došao. Zove se klupa u parku gdje spava i pivo kojeg grli kao ženu. Mi nismo gmazovi, nismo ni mašine. Mi smo ljudi, dostojanstveni, ponosni, uzdignutog čela dok Zemlja čeka da uhvatimo boju na Suncu.

Hedonizam

Kad čovjek zaboravi na onog pored sebe, zaboravit će i na sebe. Tako je to jednostavno ali nekad naprosto neostvarivo. Dvije stvari kao dva balvana stoje ispred te ideje i priječe put njenom ostvarenju. Egoističnost i hedonističnost. Čovjek je biće u kojem se neprestano odvija borba između nagona i razuma i razum vrlo rijetko preuzima tron. Nagon je jednostavnija solucija koja ne sugerira previše naprezanja već samo praćenje linije prirodnog toka, a razum je tlačna struja koja se opire prirodnom toku i razdvaja čovjeka od zoo-a. Ako je čovjek doveo svijet na toliku stepenicu s koje više ne može sići, znači li to da se on želi dalje penjati?? Možda i ne, možda za 50 godina nestane struje, a život u neboderima postane samo luksuz najbogatijih… Zanimljiv scenarij, kao i onaj da ćemo za 50 godina piti kavu s kompićima iz Zvjezdanih staza. Pravi život, onaj kad se ujutro budimo i obavljamo rutinski naše već unaprijed zadane zadatke je prerealan, svatko osjeća potrebu za zadovoljštinom koju nalazi u putenim užitcima. Čujem, stari pričaju, život je prije bio jednostavniji, sporiji, lakše se je razmišljalo, očito ih jadne zbunjuju brzina kojom čovječanstvo plasira nestvarne ideje o ljudima budućnosti, koji šetaju cestom bez prijatelja, pričajući sami sa sobom igrajući se ključevima. Zemlja je zapravo vrlo ugodno mjesto za živjeti, jer oko nas je hladan prostor koji nema granice a zove se Svemir (prosječne temperature -273 celzija). Što bi tamo Hrvat i Slovenac imali zajedničkog, baš ništa…jer ih očita samo ta ušljiva granica povezuje. Svemir je ono od čega svi bježimo, potpuna tišina. Posmrtna. Razgovor sa sobom. Iz prošlosti smo naučili da jedan čovjek može biti zastrašujuće moćan, toliko nagonski potkovan da mu dominacija zasljepljuje osjetila. Možda je Darwin imao pravo, možda smo mi samo evolucijski napredne životinje jer po svim odrednicama života slažemo se. Nagon nas određuje i katkad po ambijentu ne pripadamo gradovima već šumama i prerijama. I ako smo i došli do stepenice koja nas vodi u novu generacijsku rupu u kojoj ću se gladeći bradu smješkati novim klincima onda je vrijeme da odaberemo konačno tko smo mi i šta mi tu u tom hladnom Svemiru radimo jer postoji i ovaj scenarij. Možda nas za 50 godina neće biti… javiteee mi.

Vijesti iz današnjice

Tko to tu smrdi??? Tko od vas još ne zna razliku između bečkog i zagrebačkog odreska? Netko će otići kući praznih džepova. Tko je najslabija karika? Dobro večer dragi gledatelji: U tunelu sv. Rok danas će biti gužva zbog velikog pritoka stranih državljana u Hrvatsku, automobili voze brzinom od 3 km/h. Eksplozija u pojasu Gaze, 17 ranjenih… samoubilački fanatik zaletio se u zgradu veleposlanstva SAD-a… Na drugom kraju svijeta u Indiji rođene su osmorke, ponosna mama za tamošnji tisak izjavila je da se osjeća dobro… Sj. Koreja prijeti svijetu svojim nuklearnim programom, zakrabuljenim kao istraživačko komunikacijskim satelitom,,, cijena nafte u porastu… dionice padaju… Vrijeme sutra: sunčano s djelomičnom naoblakom i povremenim kišnim razdobljima…Na moru maestral na sjeveru i bura na jugozapadu… Za dnevnik …… 2008 god. Redakcija Hrvatske televizije.

Dobro večer dragi gledatelji….. godina je 2518. gledate novogodišnji Dnevnik.

U cijelom svijetu slavi se dolazak Nove godine, nastao je prometni čep na putu prema Marsu zbog sve većeg interesa stranih vrsta uključujući i ljude za provod nove godine na najboljem tulumu… Red party with spiders from Mars….uz glavnu zvijezdu večeri David Bowiea. Na Zemlji sve veći ratovi vode se zbog vode… količine raspoloživih zaliha su toliko ništavne da ne zadovoljavaju ni Slovence. Na drugom kraju svijetu u laboratoriju rodio se prvi mutant križan između čistokrvnog čovjeka i Plutonca… Navodno je u dobrom stanju i čini se da bi svojim genima mogao omogućiti život ljudi na tom udaljenom planetu…Zemljom se širi nova zarazna bolest kojoj je uzrok virus koji se širi zrakom.. tisuće ljudi je zaraženo a bolnice su krcate ranjenicima.. I vrijeme… uobičajeni orkani na južnom dijelu planeta uzrokovati će tsunamije, obavezna protuorkanska odjeća, količina Sunčevog zračenja otopila je i zadnji ledenjak na južnom polu… u narednih mjesec dana očekujemo porast morske razine za dvadeset metara… Na Himalaji je zemljište sve skuplje, a karte za Mjesec su rasprodane, idući mjesec otvara se Jupiter. To su bile novogodišnje vijesti…
Ili ne???

Sindrom raspuštenog tigra

Mi mladi individuumi volimo izlaziti: subotom, petkom, pa i srijedom čak… Čovjek koji subotom ostaje kod kuće u ponedjeljak je u sasvim drugom svijetu, izopćen od novih događanja, «egzistencijalno» važnih informacija, stavljen u drugi plan, egzemplarno izložen s prstom uperenim u njega, bačen na sramotne razgovore o školi kad se sve zanimljive teme iscrpe (jadničak pa tko još želi raspravljati o elektronima i pozitronima).

Toliko je navodno zanimljivo u tom gradu subotom da čak i neki stariji odmetnici mijenjaju ugodnu večer uz subotnji tv-program za nikad predvidljiv i nabojima ispunjen izlazak van. Kakvi se tu profili ljudi mogu sresti? S jedne strane… fancy osobe, košuljica(čista), cipelke, pa i kravata u nekim slučajevima…stav facersko-kulerski, s vremena na vrijeme koji ulet koji najčešće završi kao rulet… Onda imamo flegmatično-pivsko stomačne ljude kojima taj izlazak uključuje… lakat na šank (imperativ), pivo u ruci pod pravim kutom i cigara u drugoj s nezainteresirano patničkim izrazom lica dok ju uvlači. Treći profil osobe su hiperaktivni, energetski prezasićeni ljudi koji svoje vrijeme upražnjavaju bacanjem u kontejner, guranjem prolaznika u živicu, te trčanjem bez cilja i razloga, najčešće se kod takvih ljudi kasnije otkrije da nemaju nikakav poremećaj… jednostavno oni svoju aktivnost shvaćaju kao umjetnost svoje vrste. Četvrta skupina obuhvaća žene koje obavezno oblače minjak, štikle, i sitne krpe za koje meni najčešće nije baš jasno kak’ se navuku… i ni pod koju cijenu po zimi ne izlaze van bez svojeg glavnog oružja. Ostatak su otprilike normalni ljudi koji ostaju neprimijećeni… Transformacija osobnosti tog kobnog dana je poznata još od davnih vremena no zašto baš danas, u 21.st toliko dolazi do izražaja, čak i kad nema razloga. Zašto se uvijek nešto slavi? A mi ipak nismo baš toliko optimistični da nazdravljamo životu i hedonizmu kao carevi kad uvijek znamo da je konačan ishod: neugodna bol u glavi, ubrzana probava i slonovski apetit. Da li je to «čarobno piće» način otapanja gorkog okusa stvarnosti ili je život jednostavno dosadan, a realnost privremeni izlaz, predah, stop pauza, za drugu rundu… Ja ne znam što je to i vjerujem da je pitanje svevremensko, no pretpostavljam da istinska zabava izumire a da paralelni svemir u zadimljenoj krčmi ispunjenoj umjetno induciranim emocijama postaje bolja alternativa od dosade. Sve dok se u labaratoriju ne proizvede cjepivo protiv ovih uzroka, roditeljima sve nade o mirnoj savjesnoj djeci koja subotom pišu domaću zadaću mogu pasti u vodu…jer takvi će zbog kompleksa postati izolirani, usamljeni, nezadovoljeni, sputani, osvetnički raspoloženi. I dok tako neki nezainteresirani tip stoji u krčmi onako ležerno, «chill-out» raspoloženo, on je itekako raspoložen svakim pogledom prati pokrete kao tigar u sjeni šipražja, osluškuje otkucaje srca nekih tamo žena u čoporu i naposljetku odlazi jednako ležerno kao što je i došao sa tom «sretnicom» ili samo praznih ruku kući sa «šumom» na srcu.. Definitivno ne postoji nitko na tom gradskom arealu, podiju izgubljenih duša tko tu nije s razlogom. A to nije loše, nikako… s razlogom jedino i ima smisla biti netko, kad izgubiš razlog to je kao da si izgubio život. Živiš ga samo zato da ga proživiš, a ne da se uživiš što često propuštamo…

Kemija!? To je čovjek.

Ljudi su iznimno reaktivna bića, češće dolaze u spojevima nego kao elementarne čestice. Spajaju se u različitim kombinacijama kako među raznovrsnim tako i među istovrsnim atomima tj. molekulama. Imaju iznimno visoko vrelište, a u nekim modifikacijama je zapažena i anomalija gustoće pri kojoj neki primjerci imaju iznenađujuće visoku gustoću i masu. Uzrok, utjecaj okoline zbog kojeg se čestice brže vežu i uspostavljaju čvršće veze te dobivaju iznimno visok stupanj inertnosti. Dolaze u tri alotropske modifikacije koje su prvenstveno prepoznatljive po vanjskom koloritetu.

To su crna, žuta i bijela. Prijelaznih oblika među njima ima. Ljudi nastaju sintezom iz elementarnih čestica pri vrlo visokoj temperaturi i tlaku u prisutnosti koncentrirane ljubavne kiseline koja katalizira reakciju. Reagens iliti indikator za dokazivanje prisutnosti novog spoja je natrijev klorid koji se nalazi u spoju koji nazivamo dječja suza a proces ispuštanja maloprije navedene tekućine plač. Karakterističan je i za kasnije faze raspada spoja uzrokovanog disocijacijom ljubavne kiseline odnosno nemogućnosti daljnjeg spajanja elementarnih čestica te ujedno i nastanka novog spoja. U slučaju duljeg nedostatka ljubavne kiseline može doći do prokuhavanja odnosno sublimacije spoja i prelaska u parnu fazu. Iako u praksi poprilično neadekvatan za rukovanje ovaj element je ipak neophodan za funkcioniranje kosmosa. Njegova metoda sinteze se pokazala vrlo kompatibilnom i egzaktnom što se tiče uspostavljanja veza među atomima i stoga se tokom prošlog stoljeća počela koristiti i bez prisutnosti ljubavne kiseline što je na kraju dovelo do nastanka spoja drukčijih svojstava i određenih fizikalnih deformacija. Za primjer ćemo napraviti pokus sinteze.
Pribor i kemikalije: plamenik, dva elementarne čovjeka različitih nabojnih brojeva, konc. ljubavna kiselina i Erlenmayerova tikvica obložena 100% pamukom, tarionik .

U tikvicu ubacimo reaktante različitih nabojnih brojeva u čvrstom stanju, plamenikom povećavamo temperaturu, a tarionikom taremo reaktante međusobno i time povećavamo tlak i trenje među njima, nakon nekog vremena dio reaktanata će prijeći u tekuću fazu i pomiješati se te tako dovesti do nastanka novog spoja.

Napomena: ako pokus želimo izvršiti zbog demonstracije i zbog ekonomičnih razloga uštedjeti novac bez sinteze koristimo inhibitore iz presoflexa «prezervative ili kondome». Kojim obustavljamo zadnju fazu pokusa. To je ukratko bio pregled svojstava elementa zvanog čovjek, jednog od najbitnijih elemenata u periodnom sustavu svijeta…

Hrvatska traži zvijezdu

Hrvatska traži zvijezdu. «Dame i gospodo» ovo je jedinstvena prilika da se ostvarite kao ljudi, započnite stvarati povijest glazbe, svoju povijest, našu povijest, ovo je nešto neviđeno. Sa stručnim žirijem i velikim entuzijazmom krećemo u iskopavanje hrvatskih glazbenih relikata «i postavljanje njih kao nositelja naše glazbene institucije». Prijavite se i okusite miris slave. Tako bi otprilike zvučala reklama za ovaj show. 45 minuta nedjeljom navečer registriranih za odabiranje osobe koja će imati taj teret na leđima… «bit će zvijezda». Pa je li to nešto dobro. Izgleda ni nakon toliko povijesnih primjera nismo naučili da najveće zvijezde, one prave supernove, a ne ove naše padalice, nisu mogle podnijeti teret slave. Tu nam je veselo društvance Elvisa, Jima Morrisona i Hendrixa. I tko bi onda još htio biti zvijezda i riskirati da završiš u nekoj hotelskoj sobi proliven vinom s etiketicom na malom nožnom desnom prstu na kojoj piše «broj 213 predozirao se». Cijela ta fama o zvijezdama meni je malo glupa. Jer stvoren je lik zvijezde isklesan prema zamislima nečijeg projekta koji ima pomalo sumnjive kriterije i dosta konvencionalan ukus. A uostalom, možda i projektant nije osobito vrstan u svom poslu. Vrijeme ne stvara zvijezdu već prava zvijezda stvara novo vrijeme, a gazi staro. A kod nas je otvorena tvornica koja ih serijski proizvodi, upakira, i šalje na tržište. Tamo ona stoji u nekom izlogu svi ju gledaju i dive joj se a onda za dva tjedna nestane, pa dođe nova. Tvornica lutaka. Stvar je u tome što mi imamo zahtjeve, svaki drukčiji zahtjev koje je gotovo nemoguće ispuniti, pa zašto se uopće truditi? Krajnji cilj nije to, za to imamo svatovske svirače, jer takav proizvod će biti neki krelac koji će se jadan truditi zadovoljiti sve koje ga okružuju i na kraju zadovoljiti sebe večericom u tabletama. Čovjek koji će stajati na «daskama koje život znače» ne mora biti dobar samaritanac (iako ih danas ima začuđujuće puno, «humanitarci»), samo treba voljeti to što radi, izbjegavati utapanje u osjećajima, već ih samo pokušati pratiti. Kako bi inače bilo moguće da Bob Dylan, čovjek koji i nije baš dobio dar pjevanja i više tuli (nešto kao zvuk jelena u vrijeme parenja) nego pjeva, uspije napraviti 48 albuma, i postane čovjek prema čijem će se pjesmama ravnati većina glazbenika.

Stoga, Hrvatska traži zvijezdu, ovo je nešto jedinstveno, budite jedni, jedini neponovljivi, ostvarite ono što svijet još nije vidio. Tražimo vas, sve do zadnjega, jer ovo nisu karaoke ovo je kreacija novoga vremena, oblikovanje bilo kojeg čovjeka.

Ljudi su brojevi

Ljudi su brojevi. A svi teže samo jednom broju, broju jedan. Naravno osim nas u školi, ali i tu ima iznimaka koji se ne mogu oduprijeti privlačnosti tog broju. No prokletstvo broja jedan je u tome što on ne može funkcionirati bez ostalih. Ne može postojati jednostavno. Međuovisnost brojeva me muči već nekoliko dana. Ako već svi težimo tom broju jedan, želimo biti ispred svih, kako to da nikad ne razmišljamo kako bi bilo da nemamo ispred koga biti, da je broj jedan prvi i završni broj.A zapravo ni ne shvaćamo da jedino broju 2, 3 i beskonačnosti možemo biti zahvalni na tome što smo ispred njih jer da nema njih mi ne bismo bili broj jedan već ujedno i onaj završni, beskonačni. No dosta smatematiziranjem. Kako opstati sam? Kako biti jedini broj na svijetu? Kada bi svijet uništila eksplozija a jedini preživjeli čovjek bio gospodin D, koji je eksploziju preživio samo zato što ga je majka, dok je još bio dijete, ostavila u komori za pečenje kolača od titana sa zalihama hrane i vode dovoljnim za cijeli život (navodno je radila malo veći kolač), kakav bi gospodin D bio i da li bi se ikada mogao uklopiti u današnji svijet, odnosno među ljude? D bi bio jedan od onih koji je imao čudno djetinjstvo ali ne zato što su ga roditelji zlostavljali, mislim da bi čak i priželjkivao takvo nešto, samo zato što je sam. Gospodin D ne bi bio isfrustriran svojom ženom ili curom, ne bi imao PTSP, ne bi išao u školu svaki dan u 7 ujutro, već bi cijelo vrijeme bio sam. No s druge strane.

Ako čovjek ne zna da postoji nešto bolje, zadovoljan je s onim što ima, tek ikad se ispostavi da postoji bolja solucija i viši cilj mi krećemo u borbu, a dotad smo samo putujuće ekspanzije koje lade jaja na vrućem suncu. Stoga on kao broj jedan živi kao zadnji čovjek na Zemlji, ne znajući za mogućnost boljeg života, sve dok je zbrinut ne trudi se promijeniti svijet a jedino je on taj koji ga i može spasiti. Kako je čudna ta naša priroda, egoizam nasuprot altruizmu uvijek gubi. 50 godina poslije slučajno je otkrivena još jedna pećnica od titana u kojoj je bila Barbara čija se majka isto bacila na pravljenje gigant kolača i ostavila Barbari hranu za cijeli život. Eksplozija ju je ostavila samu. Slučajno su se ona i D sreli. Isprva oprezno, sa sumnjom i cinizmom u sebi, pokušavali su prići jedno drugom. Klaustrofobično uplašeni tako su i učinili. Gledali se i otišli svako na drugu stranu, iako im je sudbina svijeta bila isporučena s velikom odgovornošću.

Odricanje ili poricanje

Kako počinje odricanje? Obično poricanjem. Ta dva pojma su u vrlo uskoj svezi. Poričemo sve. Od sitnih laži, pikometarski malih do gigantskih, grandioznih skandala. Obično se tu radi o krađi kinder buena iz trgovine (u uski krug ulazi i tortica) do zataškavanja bračnih prevara. Odricanje je gadan period moga života. Uvijek se nečeg odričem a nikad se toga ne odreknem. Suština ljudskog organizma je previše rutinirana da podlegne promjenama. Savršen primjer je moj prijatelj Siniša. Njegov dnevni raspored je otprilike ovakav: Jutro počinje u 12 sati, sa laganim pijuckanjem kave kao točka na i jutarnjim pahuljicama, nakon toga 36 minuta čeka da mu se slegne utržak. Dan se nastavlja ovako: Siniša poslijepodne provodi na poslu (radi kao poštar), kilometraža od kuće do posla je 3,5 km što uključuje i vraćanje kući, uz eventualno šetnju s prijateljem Goranom uvečer do trgovine i nazad. Znači najviše 4 km. Večer Sine provodi uz televizor ili smišljajući nove metode raznošenja pisama (njegova zamisao je reforma pošte u kojoj bi poštari pisma raznosili na najnovijim mountain bike-ovima). Liježe u 1 sat iza ponoći sasvim nesvjestan da ga sutra čeka identični dan. Njegov život je toliko predvidljiv da ga mi iz milja zovemo robi, jer je on naime poprimio sve osobine robota.

I, sad na red dolazi 40 dana u godini kad se taj čovjek treba nečega odreći. A kako? Svaki, pa i najmanji segment njegova života je neodvojiv od procesa kojim on funkcionira. Odvajanje bi značilo rasap sistema i ulazak u neravnotežu koja bi mogla biti poprilično neugodna za njega. Stoga je Siniša kao rješenje uzeo poricanje. Ako jednostavno sebi u glavi stvori sliku kako je on ovakav kakav je potpun i da mu ne treba ništa dodati niti oduzeti, možda bi njegova savjest tako mogla biti mirna.

Za razliku od Siniše, mi ljudi ipak vodimo malo dinamičnije živote. Bit odricanja nije u zadovoljenju sebe, niti više sile, stvar leži u samokontroli. To bi trebao biti mehanizam koji bi nas naučio samokontroli i fiksiranju ravnoteže u sebi čak i kad je ona poremećena. Mick Jagger kaže da stare navike teško umiru (Old habits die hard), što je čudno Sinišina najbolja pjesma. Zašto je to tako? Možda i nije. Možda teško umire samo naš strah od promjene, od odricanja.

Posveta Siniši, čovjeku-robotu.

Swingajmo zajedno

Tražio sam ono što ja nemam, kod swingerice ples, kod renesansne djeve karakter, a kod gigant žene biceps

1936. je godina, nalazim se u New Jerseyu. U svom novom smokingu, ulaštenim antilopa cipelama, kosom zalizanom tako da na čelo pada pačji repić ulazim u lokal Swing tonight baby. Benny Goodman s Big Bandom u kutu svira svoju najnoviji tvorevinu. Uvijek izvrstan. Žene u baršunu se šeću ciklično, pogledima ciljaju na plesni podij tražeći muškarca koji će im polomiti njihova nježna, lepršava pera na glavi dok zvuk podrugljivog saksofona vrišti: uzmi ju, ubrzo je kraj pjesme. I tako promatram, početni pogled a onda nezainteresiranost. Mislim si ignoriranjem, do pobjede. Iako ne znam plesati swing mičem rame u ritmu, bijednim pokušajima da se uklopim u atmosferu napola zadimljenog prostora ispunjenog latentnom erotikom. U kutu neka određena gospoda igraju poker, ulažu na veliko, očito je ovo zvjezdana večer, svi se smješe, hrane se pobjedom. I napokon odjednom nezainteresiranost pali.. prilazi mi mlada, na prvi pogled pomalo divlja, neobuzdana djevojka bakrene kose. Ima pravilne zube i želi da plešem s njom, hm. Rame mi zastalo, ne miče se više, ali unatoč mojoj sasvim krivoj zamisli da se izvučem i ponudim joj piće u polumračnom hodniku prema backstageu ja ipak odlazim na podij, tj. ona me odvlači. Plešu se solo točke zapravo, nešto kao 20 godina kasnije u groznici subotnje večeri s John Travoltom na čelu. No ja sam nažalost, ne samo svoju, već i općeljudsku postao njegov prethodnik. Došao sam na red, već sam mokar do kože, a sad još i swing moram plesati, za kojeg sam te večeri, usput, prvi put čuo. Glazba zastane, tišina, ritam polako kreće a tako i moje antilopa cipele polagano počinju hvatati korak s ritmom. I taman sam se uživio kad ono zvoni onaj moj nakaradni alarm. Mislim si, nije valjda bio san, bilo je tako opipljivo. Razočaran odlazim u školu. A još i njemački danas pišem (scheisse). No, niz vremenskog odskoka nije prestao, idući dan sam bio prethistorijski čovjek i ganjao mamute sa svojom gigant ženom od koje su mamuti i bježali. Sljedeću noć sam bio renesansni knez koji je cmizdrio svojoj djevi u krilu zato što mu je pukla žica na lutnji pod njenim prozorom (dobro taj mi je san bio glup totalno). Tko zna što me još čeka, taliban, predsjednik Amerike ili možda profesor sociologije (NEEE).

I tako sam onda sjeo i analizirao svoje snove te došao do zaključka. U svakom od njih je bilo po jedno žensko biće oko kojeg sam tražio ono što je predmet književnosti, glazbe, i ostalih patničkih, bolom inspiriranih umjetnosti. Tražio sam ono što ja nemam. Kod swingerice je to bio ples ili bakrena kosa nisam siguran, kod renesansne djeve čelični karakter (nikad nije pala na zvuk moje lire) a kod gigant žene je to bio biceps. Ne želim ni zamislit što će bit u slučaju talibana ali bolje i to nego u slučaju balabana. Očito da čovjek skriva u sebi nešto životinjsko što se već vjekovima provlači kroz njegovu egzistenciju. Naći najkompatibilniju jedinku, koja će najbolje odgovarati našim primarno usađenim animalizmom obogaćenim karakterima, da proširimo svoju vrstu. Pa zar subotnji izlasci nisu zapravo jedna poprilično sofisticirana vrsta lova. Samo što plijen nije govedina već ženetina. A oružje ne puške već riječi ili u nekim slučajevima čak ni to. Jer kad malo bolje razmotrimo naši prapočeci su vezani uz koplje i vatru. Mi smo samo ljudi (Homo sapiens), red: primati, razred: sisavci, carstvo: životinje.

Klaunovi

Oduvijek su me fascinirali klaunovi. Bijela boja, perika. Ti dvonošci koji putuju svijetom sa džepovima punih bombona i zauzvrat traže samo smijeh (naravno ako se izuzme financijski dio koji rješavaju oni stariji, ozbiljniji ljudi). Hmm, pa tko takav život ne priželjkuje… Živjeti u zemlji meda i mlijeka, hraniti se dječjim smijehom, osjećati se dobro dok se smiješ do upišanja i tražiti od svijeta samo malo spontane nevolje koju ćeš moći sklepati u vic. Milina.. No, u našem svijetu, daleko od stratosfere, točnije 150 km od nje na Zemlji situacija je malo drukčija…
POKUS:
Prošećite se ulicom i prebrojte nasmijane ljude. Ako izuzmemo domaće slučajeve koji se bez razloga kese i mrmljaju neke religijske fraze sebi u bradu, te ozarene golupčiće koji se kao istoimene ptice gnijezde negdje na klupi u parku, ostaje nam veliko nihil-ništa… Jer, vidjeti čovjeka koji se šeće na ulici i cereka u našem svijetu može imati samo dvojako značenje: ili frajer ima najnoviji handsfree uređaj ili je nedavno pušten iz ustanove za takve, malo drukčije dvonošce. Situacije je posebno kritična kod ljudi srednjih godina, sijeda glava, nepopravljiv obujam struka i nadasve problemi tamo dole, s gosp. Tvrdoglavim (ili, da se bolje izrazim, mekoglavim)…Ma pusti suzu, i mlađi ljudi imaju problema sa plivačima, neki jednostavno više vole bit na suhom, pa takvi smo. No gdje je tu kraj. Kada prestaje niz nesretnih događaja? Je li nam predodređeno čučati u kutu sobe, s cigaretom u ustima i čupati kosu? Utapati se u masi koja liči na pogrebnu povorku bezličnih ljuštura, modernih Sizifa. Možda je jedini izlaz pretvoriti taj pogreb u tulum, posljedni ispraćaj uz James Browna a ne prahistorijske trubače. Pokušati biti klaun. Jer znanost napreduje; roboti, računala, bijele kute, labaratoriji. Sve postaje umjetno, bojim da će i smijeh tako završiti, u rukama nekog znanstvenika, 20 metara pod zemljom, smućkan u epruveti, spreman za ubrizgavanje..

Seksualni kanibalizam

Srijeda je navečer. Televizor ugašen. Enciklopedija o životinjama na stolu ispred mene. Izaziva me da iz čiste obijesti otvorim njenu utrobu i prekinem napetu atmosferu u zraku koja potencirana vonjem hormona daje poprilično filmski ugođaj. Počinjem čitati: ženka bogomoljke, vrsta Mantis religiosa poznata je po tome što prilikom parenja pojede svoja mužjaka. Ta se pojava zove seksualni kanibalizam. Pitanje seksa među nama mladuncima «kruh naš je svagdanji». Da postoji neki statističar koji bi svakodnevno pratio naše razgovore, došao bi do zaključka da su riječi: ženska, mala, treba, riba, guza, zguza i petarda, sveprisutne riječi naših razgovora, i u najvećem broju slučajeva žene nemaju pretjeranu šekspirovsku konotaciju među nama. Naime, svi smo ipak svjesni da su muškarci senzibilnija bića od žena. Samo nam naš imidž ruralno mističnog karaktera ne dopušta da tu senzibilnost ispoljimo.

No, kakve to veze ima s bogomoljkom iz uvodnog dijela. Postoji jedna bitna stvar koja nas veže. To je životinjski nagon. Od svih pitanja i filozofskih preokupacija koje nas svakodnevno muče; od broja njenog grudnjaka, boje jedva vidljivih gaćica i onog kozmičkog, neodgovorenog, da li su to možda tangice, naš bogomoljac je cijeli svoj život sveo na jedan čin. Ritualno parenje koje završava okrutnim seksualnim kanibalizmom. Oduprijeti se svome elementarnome nagonu ili umrijeti sretan? Da li zaista sretan? Kao dobro ispečen odojak, iskorišten do zadnjeg detalja, priređen uz miris svijeće. Naš bogomoljac je savršen primjer kako nas i nagon kad kad može odvesti u krivom smjeru, a vonj hormona pomutiti razum. Dakle, moj savjet bogomoljče dragi: SMIRI LIBIDO, PJEVAJ KAO PIJEVAC, PRIHVATI ŽIVOT, PA MAKAR KAO DJEVAC.

Stop nasilju

Molim? Ma nisam ja sljedeći na redu…

Tužna je ova okolina u kojoj živimo. Oblikuje nas, mijenja i pretvara u svoje produkte. Briše identitete i pretvara svijet u kaos, a kaos je srdžba. Grupe maloumnih kretena lutaju ulicama u potrazi za moći, za lažnom slobodom. Oni su zarobljeni u svojoj ljušturi koju im je okolina sklopila sa velikom zahvalnošću. Poriv za moći završava sa ubojstvom na ulici zbog 3 kn, zbog ponosa, ili možda samo zbog pokušaja izranjanja iz ove nakupine kolektivnog smeća. Izgleda da je crni gen kriminalnih mutanata našao put do svijetla. Pa dečki razmislite, niste sami, postoji rješenje. No, u cijelom mračnom aspektu te ulične drame ipak postoje pojedinci koji misle drukčije, hodaju drukčije i dišu drukčije. Ti rudimenti nepristranog čovjeka koji ne grabi samo za materijalnim, nalaze mjesto u onima koji okolinu smatraju svojim produktom. Jer tako i treba biti. A čovjek koji se okružuje onim što želi i koji ima gravitacijsku sposobnost, privlačna je meta za uplašene čoporativne idiote. Jedan od njih bio je i Josip Klasnić, 16-godišnji dječak iz Vinkovaca. Sigurno se sjećate njegovog slučaja? Jedno od onih ubojstava koje se vrti na TV-u dva-tri dana a onda nestane iz naših misli. Previše je mrtvih da bi ih sve zapamtili. Uzrok smrti: krvarenje u mozgu (tako bar kažu dečki u bijelim kutama). No, koja je kriminalna dijagnoza? Što se zapravo dogodilo u vinkovačkom parku? Da li je Josip kriv zbog toga što je bio drukčiji, što ima identitet, smisao za humor? Klan takve riječi ne poznaje. Tko je bio Josip? Neki jednostavan lik, sramežljiv, povučen, ili ne, možda je bio kuler koji je uvijek na dlanu imao žensku koju je htio. Možda je Jole bio kompjuterski frik koji oči u oči nije izustio niti riječ ali je zato na chatu bio glavna faca ili moderni Giordanno Bruno, čovjek koji je zbog svojih interesa spaljen na lomači? Sve što bi svijet dobio Josipovim životom sad je izgubio, jer Josipa nema a sada njegova okolina trpi. Sada više nisu produkt njega, sada su produkt njegove smrti.