24. kolovoza 2010.

Kinsey

Kinsey, tako se zove film. Osoba koju on predstavlja je entomolog, a proučava ose šiškarice. No, nakon neuspjele bračne noći odluči se posvetiti proučavanju ljudske spolnosti. Alfred Kinsey se smatra osnivačem seksologije. Taj legendarni američki znanstvenik i zoolog počeo je sredinom prošlog stoljeća držati vrlo otvorena predavanja o seksu, a 1947. je postao direktor Instituta za seksualna istraživanja. Vršio je intervjue sa studentima i ispitivao ih o njihovim prvim masturbacijama, seksualnim porivima, odgovarao na pitanja poput: Može li seks u trudnoći uzrokovati dječju paralizu? Jesu li tamponi stimulansi? Jesam li normalan? Jesam li normalna? ….
Kako je opservacija ključan moment za svakog znanstvenika ta mu je metodologija bila izvor podataka za erotsku skalu koju je radio i koja se sastojala od 6 stupnjeva. Ljudska seksualnost nije bipolarno podijeljena na heteroseksualnu i homoseksualnu već se gradacija provodi u 6 stupnjeva od apsolutnog heteroseksualca do apsolutnog homoseksualca. Između njih se nalaze prijelazni stupnjevi. Ovdje se radi o jednom nekonvencionalnom čovjeku koji je bježao od moralnih prepreka, a društvu pokušavao maknuti upitnike iz njihovih glava. «Nagrada» mu je bila stavljanje njegovih istraživanja u sferu dijabolizma i ukidanje stipendije koju mu je uručivala Rockefellerova zaklada.
Čini se da je ovaj čovjek odlučio napraviti istraživanje o ljudskoj životinji. Kao uzrok seksa i njegov krajnji smisao nije bila ljubav već biološki nagoni koje čovjek osjeća prema suprotnom spolu. Njegova dva objavljena djela zovu se «Seksualno ponašanje muškaraca» i «Seksualno ponašanje žena», a tijekom svojega života skupio je u svojoj arhivi oko 2000 dokumentaraca ženskih orgazama i parenja različitih vrsta životinja te oko 5000 penisa i oko 400 klitorisa afro-američkih žena.
I dok su njegovi prijatelji skupljali salvete on je u mračnoj komori proučavao svoj penis, a nakon adolescencije i diplome gledao odvijanje ženskog orgazma i marljivo zapisivao bilješke te ga podijelio u faze. A znanstvenik je navodno dosadno biti!? E pa ne bih baš rekao!!! Ukoliko je seks predmet istraživanja vjerujem da bi većina nas pristala biti zatvorena u laboratoriju u bijeloj kuti, dvadeset metara pod zemljom, pa čak i biti pokusni kunić. Sve u korist znanosti, naravno.
Statistika koju je Kinsey tijekom života skupio pokušala je raskrinkati arhetip ponašanja u ljudskom društvu koji uvijek učestalo pokušava seksualnu prirodu nas samih potisnuti na podsvjesnu razinu. Samim time misterij ostaje otvoren, a pitanja neodgovorena.
No što je s ljubavi i gdje je njoj mjestu u ovoj emocionalno amputiranoj igri ljudskog mužjaka i ženke. Ljubav je znanstveno nemjerljiva. Opservacija je samo djelomična jer su varijacije prevelike. Ne uočavamo pravilnost u ponašanju. Suprotna je logici i nije u korelaciji sa seksom zbog vremena trajanja procesa (seks je impulzivniji čin!), ali posljedično dovodi do njegovog odvijanja zbog potrebe izražavanja svojih emocija djelom. Zbog toga to pitanje i dalje stoji otvoreno, makar nas zanima više i od teorije relativnosti i od manjka nafte i američkog trčkaranja po planetu.
I neodgovoreno! I što dulje neodgovoreno stoji to će nas više izjedati, svrbuckati i češkati istovremeno, jer sve što ćemo odgovoriti ćemo pretpostaviti.
Zato, neka se zna da je postojao čovjek zvan Kinsey koji je imao ženu i četvero djecu, 5000 penisa i 400 klitorisa, a na WC u njegovom Institutu pisalo je: Mužjaci i Ženke.

16. kolovoza 2010.

Django Reinhardt

Dobro večer dragi gledatelji dobro došli u Moulin Rouge, čulo se je u pozadini ove zadimljene prostorije.
Ja sam kartao blackjack (ajnc) sa dečkima u kutu, a atrakcija večeri se približavala. Prije glavnog programa koji se izvodio nastupio je cabare koji je očito imao ulogu da zagrije ionako vruću atmosferu te ljetne večeri. Uzvici monumentalnog tona rezonantonog voditelja bili su sve jači kako je vrijeme protjecalo, a onda nakon dubokog uzdaha napokon je izbacio tu kompresiju zraka u svom grlu: Dragi gledatelji, pozdravite pljeskom Hot Club de France i Django Reinhardta. U dvorani zavlada muk i svijetla se priguše što učini onaj čudni dojam magle u prostoru i tajanstvenost pojave koja će upravo izići na pozornicu. Izlazi čovjek sa jazz gitarom u rukama, u sivom smokingu, s nakrivljenom cigarom u desnom kutu usne, uredno zalizane kose, vrhova usmjerenih prema jugu i brčićima uredno podšišanih koji su se od nosa lagana spuštali prema obrazima.
Kretao se prema pomalo povišenoj stolici smještenoj u lijevom kvadrantu pozornice. Iza njega su se kretala 4 ponosna glazbenika noseći svoje instrumente pod pazuhom, violinist Stephan Grappelli, a s njim basist, ritam gitara i Reinhardtov brat.
Blackjack je završio, izgubio sam uloženi auto. Sad ponovno moram dići cijene likera u svojoj trgovini. Počela je po mom prvotnom mišljenju izvedba još jednog performansa koji je ovdje da potroši vrijeme, a ne da ga ispuni. No, u ovom slučaju je ipak bilo nešto drugačije. Čovjek sa zalizanom kosom i gitarom svirao je s dva prsta. Isprva sam mislio da se jednostavno radi o vizualnom kolapsu, koji slijedi nakon obilnog uživanja likera, ali on je stvarno svirao sa dva prsta na lijevoj ruci. I cijela je dvorana zanijemila.
Kako sam kasnije saznao Django Reinhardt potječe iz romske zajednice u blizini Pariza, te su mu u požaru nesretnim slučajem ostali paralizirani 4. i 5. prst. Unatoč tome on je probleme koji su mu se u sviranju nalazili na putu, uvijek rješavao sa dva preostala prsta. Kakav stav, upornost i želja! Jer čini se, da ljudi koji imaju nedostatak supstanci potrebnih za napredak imaju višak onih koji taj napredak omogućuju, a to su želja i motivacija.
Izgleda, da dok god postoji zaista izgledna mogućnost napredovanja u nečemu, dotle će i opcija odustajanja biti primamljiva. S druge, kad izgledna mogućnost napretka iščezne, u čovjeku se javlja znatiželja da opovrgne mišljenje koje su mu ljudi prišili zbog okolnosti koje su ga sustigle.
Django je umro u 43-oj godini svog života kad se je nakon sviranja vraćao vlakom kući i kolabirao zbog krvarenja u mozgu. Njegov život je svršen sa gitarom ispod pazuha i svoja dva prsta još tvrda na jagodicama položenim na vrat svoje vječne ljubavnice.
1953. je godina i rat je završio. A svijet još ne shvaća što mu je Reinhardt ostavio. Kvintet se je tokom rata raspao, a Reinhardt je pošteđen smrti zbog ljubavi jednog nacista prema jazzu. Zvao se Dietrich Schulz Kohn, s nadimkom Doktor Jazz. Istina je još zamrljana zbunjenošću naroda i čeka rijeku budućnosti da ispere mulj. Dolazi vrijeme kad će ljudi ponovno začuđeno gledati virtuoznu igru Djangova dva prsta po žicama kroz zadimljenu atmosferu predratnih kabare salona, samo ovaj put, na filmskom platnu.
Istina uvijek bira vrijeme koje za njom kasni, a vrijeme briše istine koje se u njemu nalaze…

9. kolovoza 2010.

Neshvaćeni umjetnici povijesti

Programski jezik kojim govorimo nije u skladu sa operacijskim sustavom koji sadržimo. Inačice neobičnih oblika koji nas čine onakvima kakvima jesmo, katkada ni nama nisu jasne, a trebale bi biti. Filozofiramo o stvarima na koje nemamo odgovora. Kako to da tražimo odgovore u magli, a zasljepljuje nas Sunce? Je li Zemlja okrugla? Postoji li Bog? Čini se da smo zapravo u svemu neodređeni i velikim dijelom neformirani.
Kada se za čovjeka kaže da je formirana ličnost? Po konvencionalnim kriterijima čovjek se oformi onog dana kada počne sam egzistirati i osamostali se u svakom aspektu svog djelovanja. Ali, muče nas različiti, pa i dvostruki kriteriji, a kroz našu uskogrudnost na stvari gledamo dijametralno oprečno.
Zamislimo kreaturu ispred Konzuma, sa dlakama u ušima i malenim konjakom u ruci (0,25 mL) koja nije uspjela u životu. Nije se uspjela osamostaliti, još žica novce od staraca za visokootrovnu brlju, koja u Penzionerima košta samo 3 kune. Kroz prizmu navedene kreature samostalnost je vrlo privlačna. Jer, ako si samostalan ne moraš žicati novce od staraca, već rakiju možeš kupiti sam, odnosno što je još bolje, možeš zasaditi voćnjak pa ju još i proizvoditi.
No postoji i negativna stvar samostalnih ljudi. Tip čovjeka kojeg želim opisati je apsolutni vladar svoje ličnosti, odnosno, despot svojih osobina. Taj, despot u životu funkcionira dobro jer ima novaca, no njegova najveća mana je što u u carstvu svojih misli na tronu mjesta ima samo za njih, dok misli i razmišljanja ostalih zapostavlja. Znači, kad taj tip čovjeka u 21 st. kaže da je Zemlja ravna ploča, on ostaje pri tome unatoč vrlo dojmljivim satelitskim snimkama plave kuglice. Taj fanatik je u svojoj samostalnosti najopasniji. Jer, lako za zemlju bila ravna ili okrugla, no u nekim slučajevima njegove moždane sinapse mogu olako donositi opasne sudove o pitanjima ljudske rase, boje kože, nacije, života i smrti. A takav mediokritet, kakav već jest, vrlo jednostavno razriješava dileme kao što nas je povijest već naučila (Hitler, Staljin…).
U biti, manipulacija njegove ličnosti je zarazna. Nakon što je zarazio sebe, manipulirat će osobinama drugih ljudi. Pogledamo li ljude, kao što su Hitler, koji je po podacima genijalac (141 IQ), osjećamo nekakvo strahopoštovanje, jer inteligencija se refleksno stavlja u službu dobra, a ne zla. No očito da inteligencija kao takva, može biti vrlo produktivna i u sferi zla, a ne dobra, jer su toj sferi stvari ipak vrlo jednostavnije.
Lakše je ubiti čovjeka, nego ga održati živim. Ali zašto bi inteligencija bila stvar testova u kojima crno bijeli kvadrati i trokuti određuju naše sposobnosti. Jer očigledno, Hitler nije intelektualni, već emocionalni idiot, koji je vjerojatno nosio teške traume iz djetinjstva s obzirom na to da je sa 14. godina ostao sam sa sestrom, zarana su mu umrli roditelji, a prije toga i njegovih 4 braće i sestara. Stoga ga je prerano uvjetovana samostalnost u kombinacijama sa genijalnim umom pretvorila u naprasitog i furioznog despota svoje, a kasnije i tuđih ličnosti. Samostalnost je igra za velike, ali i opasne role. Ukoliko ne prepustimo svijetu (društvu) da nas barem malo oblikuje, mi ćemo oblikovati svijet u slikama koje su samo nama jasne.
Zato neshvaćeni umjetnici povijesti, uvijek ostaju neshvaćeni….