Ja sam kartao blackjack (ajnc) sa dečkima u kutu, a atrakcija večeri se približavala. Prije glavnog programa koji se izvodio nastupio je cabare koji je očito imao ulogu da zagrije ionako vruću atmosferu te ljetne večeri. Uzvici monumentalnog tona rezonantonog voditelja bili su sve jači kako je vrijeme protjecalo, a onda nakon dubokog uzdaha napokon je izbacio tu kompresiju zraka u svom grlu: Dragi gledatelji, pozdravite pljeskom Hot Club de France i Django Reinhardta. U dvorani zavlada muk i svijetla se priguše što učini onaj čudni dojam magle u prostoru i tajanstvenost pojave koja će upravo izići na pozornicu. Izlazi čovjek sa jazz gitarom u rukama, u sivom smokingu, s nakrivljenom cigarom u desnom kutu usne, uredno zalizane kose, vrhova usmjerenih prema jugu i brčićima uredno podšišanih koji su se od nosa lagana spuštali prema obrazima.
Kretao se prema pomalo povišenoj stolici smještenoj u lijevom kvadrantu pozornice. Iza njega su se kretala 4 ponosna glazbenika noseći svoje instrumente pod pazuhom, violinist Stephan Grappelli, a s njim basist, ritam gitara i Reinhardtov brat.
Blackjack je završio, izgubio sam uloženi auto. Sad ponovno moram dići cijene likera u svojoj trgovini. Počela je po mom prvotnom mišljenju izvedba još jednog performansa koji je ovdje da potroši vrijeme, a ne da ga ispuni. No, u ovom slučaju je ipak bilo nešto drugačije. Čovjek sa zalizanom kosom i gitarom svirao je s dva prsta. Isprva sam mislio da se jednostavno radi o vizualnom kolapsu, koji slijedi nakon obilnog uživanja likera, ali on je stvarno svirao sa dva prsta na lijevoj ruci. I cijela je dvorana zanijemila.
Kako sam kasnije saznao Django Reinhardt potječe iz romske zajednice u blizini Pariza, te su mu u požaru nesretnim slučajem ostali paralizirani 4. i 5. prst. Unatoč tome on je probleme koji su mu se u sviranju nalazili na putu, uvijek rješavao sa dva preostala prsta. Kakav stav, upornost i želja! Jer čini se, da ljudi koji imaju nedostatak supstanci potrebnih za napredak imaju višak onih koji taj napredak omogućuju, a to su želja i motivacija.
Izgleda, da dok god postoji zaista izgledna mogućnost napredovanja u nečemu, dotle će i opcija odustajanja biti primamljiva. S druge, kad izgledna mogućnost napretka iščezne, u čovjeku se javlja znatiželja da opovrgne mišljenje koje su mu ljudi prišili zbog okolnosti koje su ga sustigle.
Django je umro u 43-oj godini svog života kad se je nakon sviranja vraćao vlakom kući i kolabirao zbog krvarenja u mozgu. Njegov život je svršen sa gitarom ispod pazuha i svoja dva prsta još tvrda na jagodicama položenim na vrat svoje vječne ljubavnice.
1953. je godina i rat je završio. A svijet još ne shvaća što mu je Reinhardt ostavio. Kvintet se je tokom rata raspao, a Reinhardt je pošteđen smrti zbog ljubavi jednog nacista prema jazzu. Zvao se Dietrich Schulz Kohn, s nadimkom Doktor Jazz. Istina je još zamrljana zbunjenošću naroda i čeka rijeku budućnosti da ispere mulj. Dolazi vrijeme kad će ljudi ponovno začuđeno gledati virtuoznu igru Djangova dva prsta po žicama kroz zadimljenu atmosferu predratnih kabare salona, samo ovaj put, na filmskom platnu.
Istina uvijek bira vrijeme koje za njom kasni, a vrijeme briše istine koje se u njemu nalaze…
Nema komentara:
Objavi komentar