Zatvorenik-čovjek iz stakla ili čovjek od stakla?

Čuli ste za Hanibala- kanibala, ako niste, poslušajte ovu priču. Ako vam to nije dovoljan razlog, možda vas zainteresira mentalni sklop više od 5000 tisuća hrvatskih zatvorenika i armije njihovih “dušobrižnika”.

                  Smrt je produkt smrti, ubojice odgajaju ubojice!

                  Iz smrti proizlazi patnja, iz patnje ogorčenost, iz ogorčenosti ljutnja, iz ljutnje mržnja, iz mržnje fanatičnost, iz fanatičnosti opsesija, iz opsesije potreba za posesijom. Posesivnost uvjetuje potrebu za posjedovanje ne samo osobe već i njenog života. Posjedovanje nečijeg života znači oduzimanje istoga. Hrpa elemenata koji čovjeka dovode u kloaku u kojoj smrad motivira nagone za ubijanjem, zbog nagona samoodržanja ili zbog isprane zbrke pomiješanih emocija formiraju rješenje u obliku bodeža.

                  Zašto se bojimo ubojica? Možda je strah koji stvaramo prema njima, a i oni prema ljudima uzrokovan zatvaranjem.  Mislim da je to loše rješenje civilizacije za društvene klipane. Ako je strah od odbacivanja uzrok mržnje prema svijetu, a taj strah je stvoren zatvaranjem, kako zatvaranje može kao disciplinska mjera odagnati problem. Zato i postoji doživotna kazna, kao permanentno zatvaranje poglavlja o jednoj ličnosti. Ili smrtna, kao trenutno.

                  1971. godine na sveučilištu Stanford Philip Zimbardo, socijalni psiholog proveo je eksperiment u kojem je dodijelio uloge zatvorenika i čuvara studentima te time stvorio nadrealnu simulaciju zatvora. Eksperiment je trajao 14 dana, te su se tokom tih 14 dana studenti identificirali sa svojim ulogama te postajali mučitelji zatvorenika ili samo pasivni promatrači. Zimbardo eksperiment opisuje u svojoj knjizi Luciferov učinak. Studenti su čak natjerali jedni druge na oponašanje spolnog akta, zbog čega je eksperiment prekinut intervencijom izvana. Zimbardo je kasnije shvatio da je u eksperimentu i on, kao pasivni promatrač, zadobio ulogu upravitelja zatvora.

                  Time smo shvatili da funkcioniramo po načelu akcije i reakcije. Odnosno, odgovaramo na podražaje iz okoline istim mehanizmom kojim i oni djeluju na nas. Odrađujemo ulogu koju nam je dodijelilo društvo. Mi smo vrlo vjerojatno vrsta Sizifa, koji kamen ne guraju zato što smo kažnjeni od bogova, nego nam je netko pametan rekao tako. Svojim postojanjem šaljemo svijetu hrpu činjenica. Problem nastaje zbog toga što njihovo upravljanje prepuštamo svijetu kada odemo. Mi ih stvaramo svake sekunde, a svake sekunde nakon što nestanemo, mogu biti promijenjene.

                  No čemu loše misli. Pogreške nas uzdižu. Zatvor je mjesto na kojem okovi ne stoje na zglobovima, okovi su u glavi. To vlažno mjesto, natopljeno znojem i okupano testosteronima, nije ograničeno zidom od opeke. Zid je izrađen od straha, bezboštva i proklamacije animalizma. Pravi grijeh zatvora nije u zločinu koji  se opravdava kaznom već u ubijanju kreativnosti, ambicija i volje zbog stigme zatvorenika.

                  Od 1983. Robert Maudsley, službeno proglašeni najopasniji britanski zatvorenik provodi svoje vrijeme u specijalno konstruiranom staklenom kavezu. Taj čovjek ima kolekciju različitih brutalnih ubojstava koja uključuju i konzumiranje ljudskog mesa zbog čega je dobio nadimak Hannibal the Cannibal i poslužio kao inspiracija za film Hanibal. Postoje dvije nepobitne stvari kod ovog čovjeka, a izgovorene su kroz njegove zube:  «Ostavili su me da stagniram, vegetiram i nazadujem, prepušten svojim usamljenim mislima. Moj život u samoći dug je period neprekinute depresije» Ova rečenica posljedica je njegova života, a ova uzrok: «Kad ubijam, imam svoje roditelje u mislima. Da sam ih ubio još 1970., nitko od ovih ljudi ne bi stradao» (ne pomislite samo da promičem ubojstva roditelja, sic!). No još se jedna sitnica potkrala mom oku dok sam čitao o njemu, a to je da ima kvocijent inteligencije genija, da je diplomirao teoriju klasične glazbe i da voli poeziju. Umjetnik u staklu,  pjesnik s modricom i mrtav čovjek. Ostavljen kao meso da trune.

                  No ostavite meso da trune- nakon nekog vremena na njemu će narasti novi bujni život- plijesan.

        

Piratstvo nije prženje CD-ova

Tko od vas ne bi htio biti pirat? Jednom u životu sjesti za kormilo galije, imati 100 topova na raspolaganju i biti diktator na svome dijelu morske površine. Hrvati se s vjetrom, skrivati misterij, zbog misterija strah, zbog straha moć, zbog moći imati svojstvo manipulacije. Biti član nokturalnih moćnika, čija se moć u miljama broji, a sredstvo koje uveličava njihovu važnost zove se priroda. Grandioznost morskog vala čovjeka na palubi pretvara u «morsku neman». Nositi ime Crnobradi ili Riđokosi,  potpaliti trticu engleskim trgovačkim brodovima, blago trošiti na liker i žene. Misticizam u hedonizmu. Jedan kao  misao vodilja a drugi kao posljedica te misli.

No začudo, postojala su neka pravila i hijerarhijska ljestvica na piratskim brodovima. Kodeks se sastojao od 10 pravila, a koja uvelike drže do socijalne tolerancije i protiv su rasne i spolne diskriminacije. Također i predrasude o zakapanju blaga, što nam nameće gnjusna holivudska produkcija, su netočne. Tipičan prizor iz piratskog filma, u kojem on sa maramom na glavi i jednim sjekutićem, gura zarobljenika zavezanih ruku preko daske u more je vrlo rijedak. Zapravo, u 19. st. zabilježeno je samo jedno ubojstvo takvom metodom. Metode mučenja koje su pirati prakticirali bile su drukčije. Također je zabilježeno da je samo jedan poznati pirat po imenu William Kid zakopao blago i ono je kasnije bilo pronađeno. Uostalom, zašto bi zakopavali blago kad ga mogu odmah potrošiti i uštediti svima vrijeme i napore.

A što sa zubima, je li moguće da pirati nisu uopće prali zube? Kako to da pirat nikad nema sva 32 zuba? Zar nisu mogli ukrasti bar jednu četkicu za zube? Zapravo se radi o tome da su na putovanjima često oblijevali od skorbuta koji uzrokuje ispadanje zubi. Bolest je izazvana nedostatkom vitamina C. Stoga su za prevenciju skorbuta, a i radi ljepšeg dojma, kad «maznu» neku englesku damu, s njene jedrilice pili grog-piće koje se sastojalo od ruma, limunovog soka i šećera. Time su sačuvali, ako ne 32 onda bar dvadesetak zubi, što je bilo i više nego dovoljno.

Istina je da su pirati latentna skupina ljudi, motivirana očajanjem, nakaznosti života i fantazmagoričnom pretvorbom ograničenosti, koju kopnu pruža u beskraj čiji privid daje more.

No, da li je istina da su u koliziji sa zakonom, silovatelji i pljačkaši? Pljačkaši jesu, no ukoliko je njihovo pljačkanje legitimno tj. pod okriljem i blagoslovom nečije republike ili kraljevine onda su gusari tj. legitimni pirati. Pirati ne polažu račune nikome. U Kodeksu kapetana Bartholomewa Robertsa postoji pravilo da je dovođenje žene na brod kažnjivo smrću, a žene koje su im služile za put u destinaciju gdje libido (čitaj: seks) vlada bile su uredno plaćene.

Što je pirat danas? Ako izuzmemo šačicu ljudi koji tumaraju morima i dobro zarađuju od tankera, karakterizacija modernog pirata bi izgledala ovako: to je stariji gospodin koji ima odijelo, štap, moderan kapičak i redengot. One ne krade škrinje pune zlatnika, štoviše on  čak ni ne zna ploviti, ali zato zna loviti. Podzemna termitska organizacija koja narušava konstrukciju drvene kuće nazvanu zapadna civilizacija, upravljana je modernim piratom. Laž mu je ljubavnica, a pohota sestra. Njegova posada je ćelava, a brod nosi somnambulistički prizvuk Crna utvara.

Tko je to? Susjed, poslovođa, Denis iz trgovine? Pa on čak ima i sve zube i nema veze s prženjem CD-ova. To je osoba koja bi zbog skore nestašice nafte i sve većom potrebom za vodom mogla smisliti novi slogan somalijskim kolegama. Naime, postoji teorijska podloga za dobavom vode s Antarktika pomoću remorkera koji bi vukli ledenjake. Time je ukalupljena misao vodilja i doktrina somalijskih gusara. Tankeri danas, remorkeri sutra. Naravno, trendovi su uvijek bili prioritet afričkih društava.

   Na otvorenom moru, gdje se gubi smisao života, gdje su magla i dim iz topova ispremiješana supstanca, gdje je ljudski kostur prorok tvoje sudbine, a lijes na palubi dio brodske opreme, stoji čovjek u egzaltaciji, bezočan, prgav, gnjusan, obavijen dronjcima i pjeva himnu barbara, odu gluposti, ariju ludosti, dok mu suza u moru nestaje…

Prepisivanje CD-a je završeno. Želite li odmah otvoriti datoteku???

Iza scene

Dubina jednog čovjeka prema drugom, odraz je njegove superficijalnosti (površnosti). Tumačenje ove rečenice ima smisla jedino uz popratni primjer iz stvarnog života. Kao ideju za priču i za aproksimaciju dubine ljudskog uma uzmimo ljudsko znanje, odnosno stupanj educiranosti. Likovi su nasumično odabrani, različitih morfoloških i funkcionalnih obilježja.

1. scena

Likovi: Murjak i Filozof
Lokacija razgovora je kafeterija sa crvenim zastorima, kariranim stoljnjacima i plišanim sagom.
Besjeduju o filozofiji i pritom su u dubokom nesporazumu. Iznenađeni su odstojanjem u stavovima i intelektualnim jazom. Filozof započinje razgovor u kojem se ne štedi na imenima. Descartes, Kant i Nietszche samo su jedni od onih koje izbacuje iz nepca kao da je s njima svakodnevno kavu pio. Murjak sluša, facijalnom ekspresijom pokušava prikriti zbunjenost i strah koju mu ulijeva čovjek preko puta i osjeća se napadnut, ali istovremeno osjeća duboko strahopoštovanje prema kreaturi ispred sebe. Smatra ga vrlo dubokim i pronicljivim čovjekom.

2. scena

Likovi: Filozof 1 i Filozof 2
Lokacija razgovora je katedra Filozofskog fakulteta. Nakon posla i dogovora za večeru odlučili su nabaciti jedan razgovor s nogu, o abortusu.
Naravno, stavovi su im različiti, inače bi razgovor bio suvišan. Jedan je orijentiran pro life, a drugi pro choice. U ovoj sceni Filozof broj 1 je isti onaj koji je obavio razgovor s murjakom u kafeteriji, no za razliku od tog razgovora, u ovom je ekvivalentan sa svojim protivnikom. Argumenti se sudaraju kao munje, imena i razlozi se bacaju kao čarape. Cijeli razgovor je maglovit i konačno služi popunjavanju rupa u egu, obojici. Platon i Sokrat i cijela ostala ekipa služi kao zakrpa, a večera nakon toga razgovora otkriva da su obojica zapravo vrlo nesretni i fali im malo ženskog dodira. Filozof 2. ne smatra kolegu 1. osobito dubokim i pronicljivim, već samo čovjekom koji je uz rad i želju skupio određeni dijapazon činjenica koje su mu olakšali egzistenciju i ukalupljivanje vlastitog mišljenja.

3. scena

Likovi: Sartre (egzistencijalist) i Filozof (naš)
Lokacija razgovora je Dvorana za sastanke u Parizu godine 1938. u kojoj Sartre predstavlja svoju knjigu Mučnina. Filozof ga promatra hladnog čela, uznojenih dlanova, ukratko kolerik čije unutarnje stanje sadržava osobine neurotika i fanatika u isto vrijeme. Ponosan je na sebe, zbog činjenice da je u dvorani sa čovjekom kojemu se ne samo divi, već i gaji svojevrsne osjećaje, prema eminentnoj pojavi razrookih očiju koja letargično njiše svojom knjigom u lijevoj ruci.
Nakon promocije knjige naš filozof se odlučio na jedan gotovo nezamisliv pothvat. Odlučio se upoznati sa Jean-Paulom Sartreom. Otišao je u toalet, pogledao se u ogledalu i rekao «možeš ti to»! Nakon toga je izišao iz nužnika, došao do cijenjenog pisca, pružio mu ruku i prilikom izgovaranja svog imena triput zamuckao. Ostatak večeri proveo je lupajući se u glavu, žaleći što nije uspio izgovoriti svoje ime potpuno i pritom još zaboravio na svoju titulu profesora, koju nije ni spomenuo. Na povratku kući povukao si je zuluf, jer ga je zaboravio pitati za autogram.

Prethodne scene dokazuju važnost karaktera u svakodnevnoj komunikaciji. Dubina misli naših likova odlično korelira s površnosti njihovih sugovornika.
Vrijednost naših misli ne ovisi o nama, već o čovjeku koji ih sluša i pritom prosuđuje njihovo kvalitativno značenje, dok kvaliteta ne presuši. Poslije ostaje samo kvantiteta.
Gleda ga a ne vidi, sluša a ne čuje i sretan bulji u njegovo čelo.