Doseći cilj nikada mi nije bilo bitno. Radije bih se poklonio hrpi znatiželjnih budala nego diskretno tražio nepoznate uzroke svog postanka. Ponekad razmišljam o vjetru. Nije li vjetar ideal nas samih i odraz naših unutarnjih poriva koje ne ispunjavamo samo zahvaljujući strahu i bezrazložnom odlaganju svojih snova ispod jastuka? Čini se da brzo na to zaboravljamo, čim lišće na zemlju padne. Jer drvo je hladno i ono ne ispunjava naše želje. Koja se zapravo ironija krije u činjenici da možda siječemo drveće (čitaj:lijes) u koje ćemo biti pokopani. Nažalost, moj strah je onaj o kojem pišem ovdje.
Kako to da smo okolinu pretvorili u medij kojem teku naše želje i naši glasovi? Zar sam i ja samo pogrbljena silueta na pohabanom zidu ispisanim grafitima u društvu svih ostalih? Refleksija prvih 19. godina svog života u kojima tražim i nastavljam sa traženjem svog ega. Koji možda i nije moj ego nego samo duša natopljena suzama koje čak nisu ni moje već mi ih je okolina ponudila kao svoj unosni proizvod. Jer tuga je danas očito unosni proizvod. Pogledajmo malo količinu izdanih tableta za antidepresiju? Oko 150000 mjesečno samo u Hrvatskoj. Statistika je hladna i egzaktna disciplina koja nas baca na dupe. Boli me i činjenica da je spontanost davno zaboravljen pojam i navika. Zašto postoje planovi? Gdje su ljudi na ulici?
Možda početak ovog teksta odaje na neki način taman pogled na život. Ali dokazati ću vam da je suprotno. Zašto nije bitno doseći cilj? Zato što je bitno tražiti cilj. Imam neke slutnje da je ljudska mentalna ploča programirana po principu nagrade i kazne. U slučaju dobivene nagrade potraga je završena i tada nastaje stagnacija. Zato bi društvo trebalo funkcionirati tako da u mentalitetu postoji tendencija i težnja za uspjehom ali da se pravi uspjeh nikada ne ostvari. Jer kao što je samo po sebi bjelodano, sa vrha se može samo prema dolje ići.
Problem u globalnoj svijesti nas samih je to što smo postavili određene granice i kriterije koje određene ljude svrstavaju u sferu “stare robe”. Tako imamo mišljenje da nakon 60. godine čovjek treba naći ‘mir’ u sebi i “pripremiti” se za postepeno napuštanje plavog planeta. Iskreno, takav pristup me živcira. Mir je apsolutno osobina koja se cijeni ali s druge strane povezan je i s neaktivnošću i hiperlijenčarenjem koje naši penzići konzumiraju u velikoj mjeri. A trenutačno smo u stadiju razvoja civilizacije, kada dug koji smo napravili priroda obilno naplaćuje.
I tako dok tornado u Kini odnosi 38 mrtvih osoba na dijametralnoj strani planeta borava baba ispija svoju treću čašu martinija. Zanimljiva kontradiktornost s obzirom na to da je baš taj martini vrlo vjerojatno uvezen iz Kine i da je pripravljen od ruku ljudi koji su u tom potresu stradali. Pa stoga živjeli!!!!
