Možda je to apokaliptično sranje u našim glavama samo jedna ideja završetka. Sve mora završiti a netko mora i osmisliti kraj. Jučer sam sjeo na kožnu crnu stolicu, izložio svoje uši nedozvoljenom napadu zvučnih valova i poslušao glazbu koja je za nas prošla era. Duke Ellington, Ray Charles, Fats Domino, Boogie Woogie boys i ostala braća na onim dugačkim klavirskim stolicama nezamaskirano su izvlačili melodije iz svoje glave i upotpunjavali velikim dijelom atmosferu kabarea koja je zračila u New Orleansu 50.-ih godina. Ustajali zrak, istrošeni klavir, i prije svega, pijane žene.
Nekako mi se čini da su se stvari promijenile. Izlazak u grad postao je pokazivanje. Dolazim u birc. Na ulazu mi u uho upada razgovor o ripnama na gumama a s druge strane očitavam siluete dvije ženske osobe koje su na tom istom mjestu već godinama i koje s pravom mogu biti upisane u inventar kafea. Nema dobre glazbe, puno se pije, i po svemu zapravo moj grad izgleda kao rusko ruralno mjesto opareno etanolskim derivatima i zahvaćeno egzodusom. Čega se ljudi boje? Zašto su u kućama? Da li ja imam problema sa spavanjem? Često sam si ta pitanja provlačio kroz glavu. Ali ne znam. Na kraju ipak sve o pojedincu ovisi, individualna skrupuloznost potiče kolektivnu, tako se bar misli. Životarimo, a netko od nas iz kaljuže života i izvuče čistu ruku, većina ostane prljava. Sretni pojedinci odlaze a blatnjavi ostaju. Socijalni darvinizam.
Taj sam izraz čuo u seriji Život na sjeveru i nekako upotpunjuje naš odgovor za prirodom nas samih. Izopčeni pojedinac bez funkcije može satima stajati na mjestu i ne djelovati samo zbog toga. Što nema nikoga koga će ga ukloniti. Priroda nas samih, negdje duboko usječena u tkivo koje propada možda i je latentni kanibalizam. Ali ne u doslovnom smislu. Kao da uvijek netko stoji iza mene sa kuhačom u ruci i priprema zafrig za nedjeljni obrok. Figurativno rečeno. Draga što ćemo jesti danas: Prasetinu ili ljudetinu ?? Može ljudetinu ljubavi, manje je masna. Ili ne?? Možda se tovimo beskrupuloznošću i «masnim kalorijama» u obliku egoističnih floskula sve dok na kraju ne shvatimo da smo na ispaši kanibalističkih pastira.
Ljubomora i zavist kao eufemizmi latentnog kanibalizma. Riječi strave. A baš to nas navodi na misao da moramo biti bolji i uvijek na oprezu, pronicljivi i oštroumni. Spremni za borbu, makar u zadnjem dahu budemo gledali neprijatelja na tronu. A ono što mi mediokriteti nikako ne možemo shvatiti je da dok ja pišem ove bezvezne črčkarije netko priprema recept za svoj sljedeći obrok. Tebe.
