Zatvorenik-čovjek iz stakla ili čovjek od stakla?

Čuli ste za Hanibala- kanibala, ako niste, poslušajte ovu priču. Ako vam to nije dovoljan razlog, možda vas zainteresira mentalni sklop više od 5000 tisuća hrvatskih zatvorenika i armije njihovih “dušobrižnika”.

                  Smrt je produkt smrti, ubojice odgajaju ubojice!

                  Iz smrti proizlazi patnja, iz patnje ogorčenost, iz ogorčenosti ljutnja, iz ljutnje mržnja, iz mržnje fanatičnost, iz fanatičnosti opsesija, iz opsesije potreba za posesijom. Posesivnost uvjetuje potrebu za posjedovanje ne samo osobe već i njenog života. Posjedovanje nečijeg života znači oduzimanje istoga. Hrpa elemenata koji čovjeka dovode u kloaku u kojoj smrad motivira nagone za ubijanjem, zbog nagona samoodržanja ili zbog isprane zbrke pomiješanih emocija formiraju rješenje u obliku bodeža.

                  Zašto se bojimo ubojica? Možda je strah koji stvaramo prema njima, a i oni prema ljudima uzrokovan zatvaranjem.  Mislim da je to loše rješenje civilizacije za društvene klipane. Ako je strah od odbacivanja uzrok mržnje prema svijetu, a taj strah je stvoren zatvaranjem, kako zatvaranje može kao disciplinska mjera odagnati problem. Zato i postoji doživotna kazna, kao permanentno zatvaranje poglavlja o jednoj ličnosti. Ili smrtna, kao trenutno.

                  1971. godine na sveučilištu Stanford Philip Zimbardo, socijalni psiholog proveo je eksperiment u kojem je dodijelio uloge zatvorenika i čuvara studentima te time stvorio nadrealnu simulaciju zatvora. Eksperiment je trajao 14 dana, te su se tokom tih 14 dana studenti identificirali sa svojim ulogama te postajali mučitelji zatvorenika ili samo pasivni promatrači. Zimbardo eksperiment opisuje u svojoj knjizi Luciferov učinak. Studenti su čak natjerali jedni druge na oponašanje spolnog akta, zbog čega je eksperiment prekinut intervencijom izvana. Zimbardo je kasnije shvatio da je u eksperimentu i on, kao pasivni promatrač, zadobio ulogu upravitelja zatvora.

                  Time smo shvatili da funkcioniramo po načelu akcije i reakcije. Odnosno, odgovaramo na podražaje iz okoline istim mehanizmom kojim i oni djeluju na nas. Odrađujemo ulogu koju nam je dodijelilo društvo. Mi smo vrlo vjerojatno vrsta Sizifa, koji kamen ne guraju zato što smo kažnjeni od bogova, nego nam je netko pametan rekao tako. Svojim postojanjem šaljemo svijetu hrpu činjenica. Problem nastaje zbog toga što njihovo upravljanje prepuštamo svijetu kada odemo. Mi ih stvaramo svake sekunde, a svake sekunde nakon što nestanemo, mogu biti promijenjene.

                  No čemu loše misli. Pogreške nas uzdižu. Zatvor je mjesto na kojem okovi ne stoje na zglobovima, okovi su u glavi. To vlažno mjesto, natopljeno znojem i okupano testosteronima, nije ograničeno zidom od opeke. Zid je izrađen od straha, bezboštva i proklamacije animalizma. Pravi grijeh zatvora nije u zločinu koji  se opravdava kaznom već u ubijanju kreativnosti, ambicija i volje zbog stigme zatvorenika.

                  Od 1983. Robert Maudsley, službeno proglašeni najopasniji britanski zatvorenik provodi svoje vrijeme u specijalno konstruiranom staklenom kavezu. Taj čovjek ima kolekciju različitih brutalnih ubojstava koja uključuju i konzumiranje ljudskog mesa zbog čega je dobio nadimak Hannibal the Cannibal i poslužio kao inspiracija za film Hanibal. Postoje dvije nepobitne stvari kod ovog čovjeka, a izgovorene su kroz njegove zube:  «Ostavili su me da stagniram, vegetiram i nazadujem, prepušten svojim usamljenim mislima. Moj život u samoći dug je period neprekinute depresije» Ova rečenica posljedica je njegova života, a ova uzrok: «Kad ubijam, imam svoje roditelje u mislima. Da sam ih ubio još 1970., nitko od ovih ljudi ne bi stradao» (ne pomislite samo da promičem ubojstva roditelja, sic!). No još se jedna sitnica potkrala mom oku dok sam čitao o njemu, a to je da ima kvocijent inteligencije genija, da je diplomirao teoriju klasične glazbe i da voli poeziju. Umjetnik u staklu,  pjesnik s modricom i mrtav čovjek. Ostavljen kao meso da trune.

                  No ostavite meso da trune- nakon nekog vremena na njemu će narasti novi bujni život- plijesan.

        

Piratstvo nije prženje CD-ova

Tko od vas ne bi htio biti pirat? Jednom u životu sjesti za kormilo galije, imati 100 topova na raspolaganju i biti diktator na svome dijelu morske površine. Hrvati se s vjetrom, skrivati misterij, zbog misterija strah, zbog straha moć, zbog moći imati svojstvo manipulacije. Biti član nokturalnih moćnika, čija se moć u miljama broji, a sredstvo koje uveličava njihovu važnost zove se priroda. Grandioznost morskog vala čovjeka na palubi pretvara u «morsku neman». Nositi ime Crnobradi ili Riđokosi,  potpaliti trticu engleskim trgovačkim brodovima, blago trošiti na liker i žene. Misticizam u hedonizmu. Jedan kao  misao vodilja a drugi kao posljedica te misli.

No začudo, postojala su neka pravila i hijerarhijska ljestvica na piratskim brodovima. Kodeks se sastojao od 10 pravila, a koja uvelike drže do socijalne tolerancije i protiv su rasne i spolne diskriminacije. Također i predrasude o zakapanju blaga, što nam nameće gnjusna holivudska produkcija, su netočne. Tipičan prizor iz piratskog filma, u kojem on sa maramom na glavi i jednim sjekutićem, gura zarobljenika zavezanih ruku preko daske u more je vrlo rijedak. Zapravo, u 19. st. zabilježeno je samo jedno ubojstvo takvom metodom. Metode mučenja koje su pirati prakticirali bile su drukčije. Također je zabilježeno da je samo jedan poznati pirat po imenu William Kid zakopao blago i ono je kasnije bilo pronađeno. Uostalom, zašto bi zakopavali blago kad ga mogu odmah potrošiti i uštediti svima vrijeme i napore.

A što sa zubima, je li moguće da pirati nisu uopće prali zube? Kako to da pirat nikad nema sva 32 zuba? Zar nisu mogli ukrasti bar jednu četkicu za zube? Zapravo se radi o tome da su na putovanjima često oblijevali od skorbuta koji uzrokuje ispadanje zubi. Bolest je izazvana nedostatkom vitamina C. Stoga su za prevenciju skorbuta, a i radi ljepšeg dojma, kad «maznu» neku englesku damu, s njene jedrilice pili grog-piće koje se sastojalo od ruma, limunovog soka i šećera. Time su sačuvali, ako ne 32 onda bar dvadesetak zubi, što je bilo i više nego dovoljno.

Istina je da su pirati latentna skupina ljudi, motivirana očajanjem, nakaznosti života i fantazmagoričnom pretvorbom ograničenosti, koju kopnu pruža u beskraj čiji privid daje more.

No, da li je istina da su u koliziji sa zakonom, silovatelji i pljačkaši? Pljačkaši jesu, no ukoliko je njihovo pljačkanje legitimno tj. pod okriljem i blagoslovom nečije republike ili kraljevine onda su gusari tj. legitimni pirati. Pirati ne polažu račune nikome. U Kodeksu kapetana Bartholomewa Robertsa postoji pravilo da je dovođenje žene na brod kažnjivo smrću, a žene koje su im služile za put u destinaciju gdje libido (čitaj: seks) vlada bile su uredno plaćene.

Što je pirat danas? Ako izuzmemo šačicu ljudi koji tumaraju morima i dobro zarađuju od tankera, karakterizacija modernog pirata bi izgledala ovako: to je stariji gospodin koji ima odijelo, štap, moderan kapičak i redengot. One ne krade škrinje pune zlatnika, štoviše on  čak ni ne zna ploviti, ali zato zna loviti. Podzemna termitska organizacija koja narušava konstrukciju drvene kuće nazvanu zapadna civilizacija, upravljana je modernim piratom. Laž mu je ljubavnica, a pohota sestra. Njegova posada je ćelava, a brod nosi somnambulistički prizvuk Crna utvara.

Tko je to? Susjed, poslovođa, Denis iz trgovine? Pa on čak ima i sve zube i nema veze s prženjem CD-ova. To je osoba koja bi zbog skore nestašice nafte i sve većom potrebom za vodom mogla smisliti novi slogan somalijskim kolegama. Naime, postoji teorijska podloga za dobavom vode s Antarktika pomoću remorkera koji bi vukli ledenjake. Time je ukalupljena misao vodilja i doktrina somalijskih gusara. Tankeri danas, remorkeri sutra. Naravno, trendovi su uvijek bili prioritet afričkih društava.

   Na otvorenom moru, gdje se gubi smisao života, gdje su magla i dim iz topova ispremiješana supstanca, gdje je ljudski kostur prorok tvoje sudbine, a lijes na palubi dio brodske opreme, stoji čovjek u egzaltaciji, bezočan, prgav, gnjusan, obavijen dronjcima i pjeva himnu barbara, odu gluposti, ariju ludosti, dok mu suza u moru nestaje…

Prepisivanje CD-a je završeno. Želite li odmah otvoriti datoteku???

Iza scene

Dubina jednog čovjeka prema drugom, odraz je njegove superficijalnosti (površnosti). Tumačenje ove rečenice ima smisla jedino uz popratni primjer iz stvarnog života. Kao ideju za priču i za aproksimaciju dubine ljudskog uma uzmimo ljudsko znanje, odnosno stupanj educiranosti. Likovi su nasumično odabrani, različitih morfoloških i funkcionalnih obilježja.

1. scena

Likovi: Murjak i Filozof
Lokacija razgovora je kafeterija sa crvenim zastorima, kariranim stoljnjacima i plišanim sagom.
Besjeduju o filozofiji i pritom su u dubokom nesporazumu. Iznenađeni su odstojanjem u stavovima i intelektualnim jazom. Filozof započinje razgovor u kojem se ne štedi na imenima. Descartes, Kant i Nietszche samo su jedni od onih koje izbacuje iz nepca kao da je s njima svakodnevno kavu pio. Murjak sluša, facijalnom ekspresijom pokušava prikriti zbunjenost i strah koju mu ulijeva čovjek preko puta i osjeća se napadnut, ali istovremeno osjeća duboko strahopoštovanje prema kreaturi ispred sebe. Smatra ga vrlo dubokim i pronicljivim čovjekom.

2. scena

Likovi: Filozof 1 i Filozof 2
Lokacija razgovora je katedra Filozofskog fakulteta. Nakon posla i dogovora za večeru odlučili su nabaciti jedan razgovor s nogu, o abortusu.
Naravno, stavovi su im različiti, inače bi razgovor bio suvišan. Jedan je orijentiran pro life, a drugi pro choice. U ovoj sceni Filozof broj 1 je isti onaj koji je obavio razgovor s murjakom u kafeteriji, no za razliku od tog razgovora, u ovom je ekvivalentan sa svojim protivnikom. Argumenti se sudaraju kao munje, imena i razlozi se bacaju kao čarape. Cijeli razgovor je maglovit i konačno služi popunjavanju rupa u egu, obojici. Platon i Sokrat i cijela ostala ekipa služi kao zakrpa, a večera nakon toga razgovora otkriva da su obojica zapravo vrlo nesretni i fali im malo ženskog dodira. Filozof 2. ne smatra kolegu 1. osobito dubokim i pronicljivim, već samo čovjekom koji je uz rad i želju skupio određeni dijapazon činjenica koje su mu olakšali egzistenciju i ukalupljivanje vlastitog mišljenja.

3. scena

Likovi: Sartre (egzistencijalist) i Filozof (naš)
Lokacija razgovora je Dvorana za sastanke u Parizu godine 1938. u kojoj Sartre predstavlja svoju knjigu Mučnina. Filozof ga promatra hladnog čela, uznojenih dlanova, ukratko kolerik čije unutarnje stanje sadržava osobine neurotika i fanatika u isto vrijeme. Ponosan je na sebe, zbog činjenice da je u dvorani sa čovjekom kojemu se ne samo divi, već i gaji svojevrsne osjećaje, prema eminentnoj pojavi razrookih očiju koja letargično njiše svojom knjigom u lijevoj ruci.
Nakon promocije knjige naš filozof se odlučio na jedan gotovo nezamisliv pothvat. Odlučio se upoznati sa Jean-Paulom Sartreom. Otišao je u toalet, pogledao se u ogledalu i rekao «možeš ti to»! Nakon toga je izišao iz nužnika, došao do cijenjenog pisca, pružio mu ruku i prilikom izgovaranja svog imena triput zamuckao. Ostatak večeri proveo je lupajući se u glavu, žaleći što nije uspio izgovoriti svoje ime potpuno i pritom još zaboravio na svoju titulu profesora, koju nije ni spomenuo. Na povratku kući povukao si je zuluf, jer ga je zaboravio pitati za autogram.

Prethodne scene dokazuju važnost karaktera u svakodnevnoj komunikaciji. Dubina misli naših likova odlično korelira s površnosti njihovih sugovornika.
Vrijednost naših misli ne ovisi o nama, već o čovjeku koji ih sluša i pritom prosuđuje njihovo kvalitativno značenje, dok kvaliteta ne presuši. Poslije ostaje samo kvantiteta.
Gleda ga a ne vidi, sluša a ne čuje i sretan bulji u njegovo čelo.

Kinsey

Kinsey, tako se zove film. Osoba koju on predstavlja je entomolog, a proučava ose šiškarice. No, nakon neuspjele bračne noći odluči se posvetiti proučavanju ljudske spolnosti. Alfred Kinsey se smatra osnivačem seksologije. Taj legendarni američki znanstvenik i zoolog počeo je sredinom prošlog stoljeća držati vrlo otvorena predavanja o seksu, a 1947. je postao direktor Instituta za seksualna istraživanja. Vršio je intervjue sa studentima i ispitivao ih o njihovim prvim masturbacijama, seksualnim porivima, odgovarao na pitanja poput: Može li seks u trudnoći uzrokovati dječju paralizu? Jesu li tamponi stimulansi? Jesam li normalan? Jesam li normalna? ….
Kako je opservacija ključan moment za svakog znanstvenika ta mu je metodologija bila izvor podataka za erotsku skalu koju je radio i koja se sastojala od 6 stupnjeva. Ljudska seksualnost nije bipolarno podijeljena na heteroseksualnu i homoseksualnu već se gradacija provodi u 6 stupnjeva od apsolutnog heteroseksualca do apsolutnog homoseksualca. Između njih se nalaze prijelazni stupnjevi. Ovdje se radi o jednom nekonvencionalnom čovjeku koji je bježao od moralnih prepreka, a društvu pokušavao maknuti upitnike iz njihovih glava. «Nagrada» mu je bila stavljanje njegovih istraživanja u sferu dijabolizma i ukidanje stipendije koju mu je uručivala Rockefellerova zaklada.
Čini se da je ovaj čovjek odlučio napraviti istraživanje o ljudskoj životinji. Kao uzrok seksa i njegov krajnji smisao nije bila ljubav već biološki nagoni koje čovjek osjeća prema suprotnom spolu. Njegova dva objavljena djela zovu se «Seksualno ponašanje muškaraca» i «Seksualno ponašanje žena», a tijekom svojega života skupio je u svojoj arhivi oko 2000 dokumentaraca ženskih orgazama i parenja različitih vrsta životinja te oko 5000 penisa i oko 400 klitorisa afro-američkih žena.
I dok su njegovi prijatelji skupljali salvete on je u mračnoj komori proučavao svoj penis, a nakon adolescencije i diplome gledao odvijanje ženskog orgazma i marljivo zapisivao bilješke te ga podijelio u faze. A znanstvenik je navodno dosadno biti!? E pa ne bih baš rekao!!! Ukoliko je seks predmet istraživanja vjerujem da bi većina nas pristala biti zatvorena u laboratoriju u bijeloj kuti, dvadeset metara pod zemljom, pa čak i biti pokusni kunić. Sve u korist znanosti, naravno.
Statistika koju je Kinsey tijekom života skupio pokušala je raskrinkati arhetip ponašanja u ljudskom društvu koji uvijek učestalo pokušava seksualnu prirodu nas samih potisnuti na podsvjesnu razinu. Samim time misterij ostaje otvoren, a pitanja neodgovorena.
No što je s ljubavi i gdje je njoj mjestu u ovoj emocionalno amputiranoj igri ljudskog mužjaka i ženke. Ljubav je znanstveno nemjerljiva. Opservacija je samo djelomična jer su varijacije prevelike. Ne uočavamo pravilnost u ponašanju. Suprotna je logici i nije u korelaciji sa seksom zbog vremena trajanja procesa (seks je impulzivniji čin!), ali posljedično dovodi do njegovog odvijanja zbog potrebe izražavanja svojih emocija djelom. Zbog toga to pitanje i dalje stoji otvoreno, makar nas zanima više i od teorije relativnosti i od manjka nafte i američkog trčkaranja po planetu.
I neodgovoreno! I što dulje neodgovoreno stoji to će nas više izjedati, svrbuckati i češkati istovremeno, jer sve što ćemo odgovoriti ćemo pretpostaviti.
Zato, neka se zna da je postojao čovjek zvan Kinsey koji je imao ženu i četvero djecu, 5000 penisa i 400 klitorisa, a na WC u njegovom Institutu pisalo je: Mužjaci i Ženke.

Django Reinhardt

Dobro večer dragi gledatelji dobro došli u Moulin Rouge, čulo se je u pozadini ove zadimljene prostorije.
Ja sam kartao blackjack (ajnc) sa dečkima u kutu, a atrakcija večeri se približavala. Prije glavnog programa koji se izvodio nastupio je cabare koji je očito imao ulogu da zagrije ionako vruću atmosferu te ljetne večeri. Uzvici monumentalnog tona rezonantonog voditelja bili su sve jači kako je vrijeme protjecalo, a onda nakon dubokog uzdaha napokon je izbacio tu kompresiju zraka u svom grlu: Dragi gledatelji, pozdravite pljeskom Hot Club de France i Django Reinhardta. U dvorani zavlada muk i svijetla se priguše što učini onaj čudni dojam magle u prostoru i tajanstvenost pojave koja će upravo izići na pozornicu. Izlazi čovjek sa jazz gitarom u rukama, u sivom smokingu, s nakrivljenom cigarom u desnom kutu usne, uredno zalizane kose, vrhova usmjerenih prema jugu i brčićima uredno podšišanih koji su se od nosa lagana spuštali prema obrazima.
Kretao se prema pomalo povišenoj stolici smještenoj u lijevom kvadrantu pozornice. Iza njega su se kretala 4 ponosna glazbenika noseći svoje instrumente pod pazuhom, violinist Stephan Grappelli, a s njim basist, ritam gitara i Reinhardtov brat.
Blackjack je završio, izgubio sam uloženi auto. Sad ponovno moram dići cijene likera u svojoj trgovini. Počela je po mom prvotnom mišljenju izvedba još jednog performansa koji je ovdje da potroši vrijeme, a ne da ga ispuni. No, u ovom slučaju je ipak bilo nešto drugačije. Čovjek sa zalizanom kosom i gitarom svirao je s dva prsta. Isprva sam mislio da se jednostavno radi o vizualnom kolapsu, koji slijedi nakon obilnog uživanja likera, ali on je stvarno svirao sa dva prsta na lijevoj ruci. I cijela je dvorana zanijemila.
Kako sam kasnije saznao Django Reinhardt potječe iz romske zajednice u blizini Pariza, te su mu u požaru nesretnim slučajem ostali paralizirani 4. i 5. prst. Unatoč tome on je probleme koji su mu se u sviranju nalazili na putu, uvijek rješavao sa dva preostala prsta. Kakav stav, upornost i želja! Jer čini se, da ljudi koji imaju nedostatak supstanci potrebnih za napredak imaju višak onih koji taj napredak omogućuju, a to su želja i motivacija.
Izgleda, da dok god postoji zaista izgledna mogućnost napredovanja u nečemu, dotle će i opcija odustajanja biti primamljiva. S druge, kad izgledna mogućnost napretka iščezne, u čovjeku se javlja znatiželja da opovrgne mišljenje koje su mu ljudi prišili zbog okolnosti koje su ga sustigle.
Django je umro u 43-oj godini svog života kad se je nakon sviranja vraćao vlakom kući i kolabirao zbog krvarenja u mozgu. Njegov život je svršen sa gitarom ispod pazuha i svoja dva prsta još tvrda na jagodicama položenim na vrat svoje vječne ljubavnice.
1953. je godina i rat je završio. A svijet još ne shvaća što mu je Reinhardt ostavio. Kvintet se je tokom rata raspao, a Reinhardt je pošteđen smrti zbog ljubavi jednog nacista prema jazzu. Zvao se Dietrich Schulz Kohn, s nadimkom Doktor Jazz. Istina je još zamrljana zbunjenošću naroda i čeka rijeku budućnosti da ispere mulj. Dolazi vrijeme kad će ljudi ponovno začuđeno gledati virtuoznu igru Djangova dva prsta po žicama kroz zadimljenu atmosferu predratnih kabare salona, samo ovaj put, na filmskom platnu.
Istina uvijek bira vrijeme koje za njom kasni, a vrijeme briše istine koje se u njemu nalaze…

Neshvaćeni umjetnici povijesti

Programski jezik kojim govorimo nije u skladu sa operacijskim sustavom koji sadržimo. Inačice neobičnih oblika koji nas čine onakvima kakvima jesmo, katkada ni nama nisu jasne, a trebale bi biti. Filozofiramo o stvarima na koje nemamo odgovora. Kako to da tražimo odgovore u magli, a zasljepljuje nas Sunce? Je li Zemlja okrugla? Postoji li Bog? Čini se da smo zapravo u svemu neodređeni i velikim dijelom neformirani.
Kada se za čovjeka kaže da je formirana ličnost? Po konvencionalnim kriterijima čovjek se oformi onog dana kada počne sam egzistirati i osamostali se u svakom aspektu svog djelovanja. Ali, muče nas različiti, pa i dvostruki kriteriji, a kroz našu uskogrudnost na stvari gledamo dijametralno oprečno.
Zamislimo kreaturu ispred Konzuma, sa dlakama u ušima i malenim konjakom u ruci (0,25 mL) koja nije uspjela u životu. Nije se uspjela osamostaliti, još žica novce od staraca za visokootrovnu brlju, koja u Penzionerima košta samo 3 kune. Kroz prizmu navedene kreature samostalnost je vrlo privlačna. Jer, ako si samostalan ne moraš žicati novce od staraca, već rakiju možeš kupiti sam, odnosno što je još bolje, možeš zasaditi voćnjak pa ju još i proizvoditi.
No postoji i negativna stvar samostalnih ljudi. Tip čovjeka kojeg želim opisati je apsolutni vladar svoje ličnosti, odnosno, despot svojih osobina. Taj, despot u životu funkcionira dobro jer ima novaca, no njegova najveća mana je što u u carstvu svojih misli na tronu mjesta ima samo za njih, dok misli i razmišljanja ostalih zapostavlja. Znači, kad taj tip čovjeka u 21 st. kaže da je Zemlja ravna ploča, on ostaje pri tome unatoč vrlo dojmljivim satelitskim snimkama plave kuglice. Taj fanatik je u svojoj samostalnosti najopasniji. Jer, lako za zemlju bila ravna ili okrugla, no u nekim slučajevima njegove moždane sinapse mogu olako donositi opasne sudove o pitanjima ljudske rase, boje kože, nacije, života i smrti. A takav mediokritet, kakav već jest, vrlo jednostavno razriješava dileme kao što nas je povijest već naučila (Hitler, Staljin…).
U biti, manipulacija njegove ličnosti je zarazna. Nakon što je zarazio sebe, manipulirat će osobinama drugih ljudi. Pogledamo li ljude, kao što su Hitler, koji je po podacima genijalac (141 IQ), osjećamo nekakvo strahopoštovanje, jer inteligencija se refleksno stavlja u službu dobra, a ne zla. No očito da inteligencija kao takva, može biti vrlo produktivna i u sferi zla, a ne dobra, jer su toj sferi stvari ipak vrlo jednostavnije.
Lakše je ubiti čovjeka, nego ga održati živim. Ali zašto bi inteligencija bila stvar testova u kojima crno bijeli kvadrati i trokuti određuju naše sposobnosti. Jer očigledno, Hitler nije intelektualni, već emocionalni idiot, koji je vjerojatno nosio teške traume iz djetinjstva s obzirom na to da je sa 14. godina ostao sam sa sestrom, zarana su mu umrli roditelji, a prije toga i njegovih 4 braće i sestara. Stoga ga je prerano uvjetovana samostalnost u kombinacijama sa genijalnim umom pretvorila u naprasitog i furioznog despota svoje, a kasnije i tuđih ličnosti. Samostalnost je igra za velike, ali i opasne role. Ukoliko ne prepustimo svijetu (društvu) da nas barem malo oblikuje, mi ćemo oblikovati svijet u slikama koje su samo nama jasne.
Zato neshvaćeni umjetnici povijesti, uvijek ostaju neshvaćeni….

Sudar spolova

Gdje je nestao pravi muškarac? Pojam ljubavni tepih se baca pod tepih, bavarski brkovi postoje još samo u Bavarskoj, a ćelave glave se skrivaju pod horizontalno, u pravilnim razmacima, lagano ukoso položenim ostacima nečega što se nekada zvala kosa, sa namjerom da prikrije «sramotu» ispod nje. Uostalom, ovo navodim kao fusnotu. Muškarci opisani u prethodnoj rečenici vrve testosteronom i upravo se oni mogu s pravom nazvati: džoker, igrač, lovac, tata od alata, macan.
No, što se dogodilo? Gdje su oni? Ili možda da bolje pitam, što momčić u roza puloveru s crvenim tufnicama i hlačama na prugice, te japankama anđeoski bijele boje radi sa curom, zbog koje se u noći budimo široko nasmiješeni, te u sebi psujemo trenutak nakon spoznaje da još jedna plahta ide u prljavo rublje? Što on predstavlja ženi?
Gledajući objektivno, kolosalna je glupost uspoređivati ga sa našim ćelavim bavarskim barabom. Jer dok jedan brije pazuh, drugi tamo uzgaja vrt bolji od zagrebačkog botaničkog, dok jedan objeduje zelje sa maslinovim uljem, drugi je na janjetini nakon nogometa s dečkima, dok jedan pije limunadu na slamčicu, drugi pivo iz krigle, jedan mijenja gaće svaki dan, drugi svaki tjedan i da ne nabrajam dalje. Ne govorim ovdje o muškim higijenskim navikama. Mislim da ipak muškost uvjetuje higijenske navike, a ne obratno. Svakako je stereotip o muškoj svinji netočan i osjećam dužnost da stanem u obranu te vrste džentlmena. Jer čini se, da je i on u nekom svojim crtama možda nije gospodin, ali dakako osoba vrijedna poštovanja.
Ostaje otvoreno pitanje, zašto muškarac s brkovima izumire. Taj relikt iz 20. st. kojeg smo gledali u westernima, ta ikona toliko kontradiktorna decentnoj i gracilnoj ženi da joj je jednostavno privlačna. Eto vam odgovora: Po istraživanju provedenom na harvardskom sveučilištu moderna žena želi upravo muškarca metroseksualca, koji se po fenotipskim obilježjima zapravo približava njoj samoj, netko s kim će razgovarati o modi, ići u shopping. Ali zašto? Zbog sve veće stope nasilja u obitelji, muškarac «svinja», nazovimo ga tako, gubi na popularnosti, a muškarac «golub» zbog manje vjerojatnosti da bude protagonist nasilja u obitelji, postaje omraženiji u društvu svinja, a privlačniji golubicama.
Zbog toga se koncepcija o sigurnosti u obitelji mijenja i žene u krevetu ne žele brku sa puškom na ormaru, jer taj brko nakon što otjera provalnika možda bude dovoljno nabrijan da usput ženi i šamar zavali. Na tronu se odsad nalaze dečki sa tufnicama na majici, i bojim se da je svaki otpor uzaludan, jer je linija plavog telefona otvorena 24 sata dnevno, a i B.a.B.e. vrebaju iza svakog ugla.
Jedino što nam ostaje, dečki, je da odemo na pivo i zapjevamo jednu za kraj.
«U spomen svim žrtvama nestalim za vrijeme agresije šampona i gela za brijanje. Uvijek ćemo ih se sjećati, dlakava lica, ćelave glave i nadasve robusne"

Degradacija ljudskog genoma

Geni koje sadrži zapadna populacija upitne je kvalitete. Izgleda, na tržištu ljudevinom nalazi se pokvareno, trulo i gnjilo meso koje čak ni psima ne bi bacali, jer bi ga odbili.
O čemu se radi. 90-ih Nikaragvu i Filipine poharala je epidemija. U stanovništvu se progresivno s vremenom povećavao broj neplodnih žena. Znanstvenici su bili zbunjeni. Objašnjenje su našli u cjepivu protiv tetanusa koje se rabilo za suzbijanje epidemije. Paradoskalno, u tom cjepivu nađen je HKG (humani korionski gonadotropin). No, kako je hormon mogao biti dio cjepiva, pobogu? To je trebala objasniti Svjetska zdravstvena organizacija i Rockefellerova zaklada koja je financirala projekt. Hormon koji se našao u cjepivu povećavao je količinu antitijela koja sabotiraju trudnoću i posljedično dovodio do neplodnosti. Zaključak je: u cjepivu se nalazio agens koji je inducirao abortus u populaciji navedenih država kako bi se smanjio natalitet, tj. laički rečeno epidemija je bila paravan koji je očito doveo do degradacije i redukcije ljudske vrste.
Postoji nehumana teorija spram ljudi s kongenitalnim deformacijama i/ili mentalnom retardacijom. Njihov genetički kod koji ispoljava neželjene osobine ima statistički veću vjerojatnoću prijenosa na slijedeće generacije, nego kada su u pitanju poželjne osobine. Razumljivije, negativna selekcija je dominantnija od pozitivne. Time je jedno pitanje nepobitno otvoreno, i kao da nas škaklji po našim moždanim vijugama, koje ponekad liče na čudnovatu masu od plastelina koju djeca u školi rade.
Da li je napredak medicine u ponekim slučajevima ograničavajući faktor za napredak civilizacije?
Dopustite mi da vam izložim produkte obrade podataka moga mozga. Ako medicina po načelima humanosti, koja vodi liječnike u njihovom zvanju, mora pod svaku cijenu i u svakom slučaju spasiti osobu koja je ugrožena, a u tu skupinu spadaju i kongenitalno deformirana i mentalno retardirana djeca, zar se tim činom ne povećava i brojnost skupine ljudi u društvu, s vjerojatnošću ispoljavanja neželjenim osobina? Time se u ljudskom genomu gomila zaliha gena koji će u budućnosti određivati smjer razvoja civilizacije i ljudske vrste. Ako ti geni i osobine ne zadovolje zahtjeve koje nam postavlja okoliš, a zahtjevi su sve veći, i ako učinkovitost ljudskog društva kao aparata za mišljenje i rješavanja jednadžbi ovog planeta zakaže, propast nam je neminovna.
Ono što je zapravo jasno, određene skupine ljudi na ovom planetu oglupljuju i moć rasuđivanja u određenim sferama ljudske djelatnosti slabi. Time će se povećavati broj zanimanja koja su jednostavnija i smanjivati broj visoko obrazovanih ljudi. Zbog male količine visoko obrazovanih ljudi početi će se smanjivati kriteriji obrazovanja. U glazbi će se smanjivati auditorij koji sluša klasičnu glazbu, koja je po strukturi složenija i potiče stvaranje misli koje mogu dovesti do napretka. Slušati će se glazba jednostavnijih melodijskih linija a tradicionalni plesovi će s vremenom nestati, jer će s vremenom sposobnost učenja slabiti. Zbog smanjenja sposobnosti učenja, glazbene akademije će propadati, a s njima će i školovani glazbenici ući u repertoar crno-bijelog programa.
Svijet će preplaviti ratovi kojima će vladati generali sa mozgovima veličine dinosaurovog, a droga koju statistički više konzumira misaono amputirano stanovništvo bit će namirnica u trgovinama.
Bojim se da dolazim do nerješivog pitanja. Jer, sve ovo vrijeme bojim se napisati: Zar bi bolesnu djecu trebalo pustiti da umru pri rođenju kako bi svijet zadržao samo visoko razvijene umove za budućnost? Gledajući 1000 godina unaprijed, zar uz sve navedeno, ne bi došlo i do degradacije emocija?
Gdje bi nestale empatija, simpatija, ljubav i žalost, ako bi se na tronu nalazila skupina indolentnih lumena koji ne osjećaju bol, a empatija im je u profesiji samo neki davni osjećaj, koji se na mahove javlja kad ubijaju svoje glupo dijete?
Dolazimo do raskrsnice kad će upitnik biti nerješiv, a odluka nužna...

Da li je smrt zaista mrtva?

Smrt je mrtva. Rekao je Victor Hugo. Kako može biti, kad odmah sljedeće jutro na radiju slušam oglase o popustu za pokop i mrtvački prijevoz, te besplatno čuvanje u mrtvačkoj hladnjači. Na vama je, dragi naši klijenti, samo da umrete. Ostale brige prepustite nama. Čak vršimo i usluge utjehe neutješnim udovicama. Ah, ta današnja pogrebna poduzeća. Očito, od masovnih grobnica za vrijeme drugog svjetskog rata, do danas, jedino je smrt toliko rapidno napredovala, da ju čak ni život ne može pratiti u koraku.
Zbog toga si, čini se, Victore u grdnoj zabludi. No gledajući profundibilno u strukturu ove naizgled neobične rečenice (smrt je mrtva!), otkrivam da značenje smrti ipak sadrži duhovnu komponentu. U srazu ateista i teista, ateist bi ovu rečenicu držao kao svoj glavni argument, tako da pogrebna poduzeća i hladnjače čini se ipak ispadaju iz priče.
Čemu uopće sve ovo? Samo zbog toga što u mom umu u zadnje vrijeme kolaju misli, koji daju naznake, da će u budućnosti na našem planetu biti mjesta samo za odabrane. Smrt postaje sredstvo manipulacije, a život vrlo relativan. I time se i dolazi do tako izvrsnih reklama pogrebnih poduzeća. Jer, ako čovjek stavi na vagu smrt i život, a smrt dobije tako dobro zapakovanu pompu priređenu od medijskih prokreacija…pa nije tako loše ni umrijeti:).
Sa trenutačnih 6,7 milijardi stanovnika i tendencijom rasta na 8 milijardi stanovnika, naš maleni planet će težiti tome da smanji količinu populacije. Ako još tome dodamo i globalno zatopljenje, te smanjenje obitavališnog prostora nastalo njime, te sve to stavimo na potenciju koja sadržava broj dana koji nam još preostaju za uživanje vode, koju će navodno 2020. samo 5 milijardi sretno odabranih konzumirati. Što s ostalih 3 milijarde!? Hoće li oni pustiti korijenje u zemlju?! Matematički dobivamo, zaokruženo na cijeli broj, svoju sudbinu.
Jer na Zemlji smo već sad praktički kao podstanari koji gazdi idu polako na živce jer ne plaćaju stanarinu, stalno tulumare, i još usto žicaju lovu od njega. A gazda brkat, puši lulu, pije viski, crveni se od bijesa, što se prepoznaje po žili kucavici, koja kao rijeka ostavlja traga na njegovom čelu.
Ali eto, dok traje svjetsko prvenstvo sve je to tako trivijalno. Pa ajmo vuvuzuele u usta i puvat dok ne ožednimo…

Tražilica

Doseći cilj nikada mi nije bilo bitno. Radije bih se poklonio hrpi znatiželjnih budala nego diskretno tražio nepoznate uzroke svog postanka. Ponekad razmišljam o vjetru. Nije li vjetar ideal nas samih i odraz naših unutarnjih poriva koje ne ispunjavamo samo zahvaljujući strahu i bezrazložnom odlaganju svojih snova ispod jastuka? Čini se da brzo na to zaboravljamo, čim lišće na zemlju padne. Jer drvo je hladno i ono ne ispunjava naše želje. Koja se zapravo ironija krije u činjenici da možda siječemo drveće (čitaj:lijes) u koje ćemo biti pokopani. Nažalost, moj strah je onaj o kojem pišem ovdje.

Kako to da smo okolinu pretvorili u medij kojem teku naše želje i naši glasovi? Zar sam i ja samo pogrbljena silueta na pohabanom zidu ispisanim grafitima u društvu svih ostalih? Refleksija prvih 19. godina svog života u kojima tražim i nastavljam sa traženjem svog ega. Koji možda i nije moj ego nego samo duša natopljena suzama koje čak nisu ni moje već mi ih je okolina ponudila kao svoj unosni proizvod. Jer tuga je danas očito unosni proizvod. Pogledajmo malo količinu izdanih tableta za antidepresiju? Oko 150000 mjesečno samo u Hrvatskoj. Statistika je hladna i egzaktna disciplina koja nas baca na dupe. Boli me i činjenica da je spontanost davno zaboravljen pojam i navika. Zašto postoje planovi? Gdje su ljudi na ulici?

Možda početak ovog teksta odaje na neki način taman pogled na život. Ali dokazati ću vam da je suprotno. Zašto nije bitno doseći cilj? Zato što je bitno tražiti cilj. Imam neke slutnje da je ljudska mentalna ploča programirana po principu nagrade i kazne. U slučaju dobivene nagrade potraga je završena i tada nastaje stagnacija. Zato bi društvo trebalo funkcionirati tako da u mentalitetu postoji tendencija i težnja za uspjehom ali da se pravi uspjeh nikada ne ostvari. Jer kao što je samo po sebi bjelodano, sa vrha se može samo prema dolje ići.

Problem u globalnoj svijesti nas samih je to što smo postavili određene granice i kriterije koje određene ljude svrstavaju u sferu “stare robe”. Tako imamo mišljenje da nakon 60. godine čovjek treba naći ‘mir’ u sebi i “pripremiti” se za postepeno napuštanje plavog planeta. Iskreno, takav pristup me živcira. Mir je apsolutno osobina koja se cijeni ali s druge strane povezan je i s neaktivnošću i hiperlijenčarenjem koje naši penzići konzumiraju u velikoj mjeri. A trenutačno smo u stadiju razvoja civilizacije, kada dug koji smo napravili priroda obilno naplaćuje.

I tako dok tornado u Kini odnosi 38 mrtvih osoba na dijametralnoj strani planeta borava baba ispija svoju treću čašu martinija. Zanimljiva kontradiktornost s obzirom na to da je baš taj martini vrlo vjerojatno uvezen iz Kine i da je pripravljen od ruku ljudi koji su u tom potresu stradali. Pa stoga živjeli!!!!