Da li je smrt zaista mrtva?

Smrt je mrtva. Rekao je Victor Hugo. Kako može biti, kad odmah sljedeće jutro na radiju slušam oglase o popustu za pokop i mrtvački prijevoz, te besplatno čuvanje u mrtvačkoj hladnjači. Na vama je, dragi naši klijenti, samo da umrete. Ostale brige prepustite nama. Čak vršimo i usluge utjehe neutješnim udovicama. Ah, ta današnja pogrebna poduzeća. Očito, od masovnih grobnica za vrijeme drugog svjetskog rata, do danas, jedino je smrt toliko rapidno napredovala, da ju čak ni život ne može pratiti u koraku.
Zbog toga si, čini se, Victore u grdnoj zabludi. No gledajući profundibilno u strukturu ove naizgled neobične rečenice (smrt je mrtva!), otkrivam da značenje smrti ipak sadrži duhovnu komponentu. U srazu ateista i teista, ateist bi ovu rečenicu držao kao svoj glavni argument, tako da pogrebna poduzeća i hladnjače čini se ipak ispadaju iz priče.
Čemu uopće sve ovo? Samo zbog toga što u mom umu u zadnje vrijeme kolaju misli, koji daju naznake, da će u budućnosti na našem planetu biti mjesta samo za odabrane. Smrt postaje sredstvo manipulacije, a život vrlo relativan. I time se i dolazi do tako izvrsnih reklama pogrebnih poduzeća. Jer, ako čovjek stavi na vagu smrt i život, a smrt dobije tako dobro zapakovanu pompu priređenu od medijskih prokreacija…pa nije tako loše ni umrijeti:).
Sa trenutačnih 6,7 milijardi stanovnika i tendencijom rasta na 8 milijardi stanovnika, naš maleni planet će težiti tome da smanji količinu populacije. Ako još tome dodamo i globalno zatopljenje, te smanjenje obitavališnog prostora nastalo njime, te sve to stavimo na potenciju koja sadržava broj dana koji nam još preostaju za uživanje vode, koju će navodno 2020. samo 5 milijardi sretno odabranih konzumirati. Što s ostalih 3 milijarde!? Hoće li oni pustiti korijenje u zemlju?! Matematički dobivamo, zaokruženo na cijeli broj, svoju sudbinu.
Jer na Zemlji smo već sad praktički kao podstanari koji gazdi idu polako na živce jer ne plaćaju stanarinu, stalno tulumare, i još usto žicaju lovu od njega. A gazda brkat, puši lulu, pije viski, crveni se od bijesa, što se prepoznaje po žili kucavici, koja kao rijeka ostavlja traga na njegovom čelu.
Ali eto, dok traje svjetsko prvenstvo sve je to tako trivijalno. Pa ajmo vuvuzuele u usta i puvat dok ne ožednimo…