Hrvatska traži zvijezdu

Hrvatska traži zvijezdu. «Dame i gospodo» ovo je jedinstvena prilika da se ostvarite kao ljudi, započnite stvarati povijest glazbe, svoju povijest, našu povijest, ovo je nešto neviđeno. Sa stručnim žirijem i velikim entuzijazmom krećemo u iskopavanje hrvatskih glazbenih relikata «i postavljanje njih kao nositelja naše glazbene institucije». Prijavite se i okusite miris slave. Tako bi otprilike zvučala reklama za ovaj show. 45 minuta nedjeljom navečer registriranih za odabiranje osobe koja će imati taj teret na leđima… «bit će zvijezda». Pa je li to nešto dobro. Izgleda ni nakon toliko povijesnih primjera nismo naučili da najveće zvijezde, one prave supernove, a ne ove naše padalice, nisu mogle podnijeti teret slave. Tu nam je veselo društvance Elvisa, Jima Morrisona i Hendrixa. I tko bi onda još htio biti zvijezda i riskirati da završiš u nekoj hotelskoj sobi proliven vinom s etiketicom na malom nožnom desnom prstu na kojoj piše «broj 213 predozirao se». Cijela ta fama o zvijezdama meni je malo glupa. Jer stvoren je lik zvijezde isklesan prema zamislima nečijeg projekta koji ima pomalo sumnjive kriterije i dosta konvencionalan ukus. A uostalom, možda i projektant nije osobito vrstan u svom poslu. Vrijeme ne stvara zvijezdu već prava zvijezda stvara novo vrijeme, a gazi staro. A kod nas je otvorena tvornica koja ih serijski proizvodi, upakira, i šalje na tržište. Tamo ona stoji u nekom izlogu svi ju gledaju i dive joj se a onda za dva tjedna nestane, pa dođe nova. Tvornica lutaka. Stvar je u tome što mi imamo zahtjeve, svaki drukčiji zahtjev koje je gotovo nemoguće ispuniti, pa zašto se uopće truditi? Krajnji cilj nije to, za to imamo svatovske svirače, jer takav proizvod će biti neki krelac koji će se jadan truditi zadovoljiti sve koje ga okružuju i na kraju zadovoljiti sebe večericom u tabletama. Čovjek koji će stajati na «daskama koje život znače» ne mora biti dobar samaritanac (iako ih danas ima začuđujuće puno, «humanitarci»), samo treba voljeti to što radi, izbjegavati utapanje u osjećajima, već ih samo pokušati pratiti. Kako bi inače bilo moguće da Bob Dylan, čovjek koji i nije baš dobio dar pjevanja i više tuli (nešto kao zvuk jelena u vrijeme parenja) nego pjeva, uspije napraviti 48 albuma, i postane čovjek prema čijem će se pjesmama ravnati većina glazbenika.

Stoga, Hrvatska traži zvijezdu, ovo je nešto jedinstveno, budite jedni, jedini neponovljivi, ostvarite ono što svijet još nije vidio. Tražimo vas, sve do zadnjega, jer ovo nisu karaoke ovo je kreacija novoga vremena, oblikovanje bilo kojeg čovjeka.

Ljudi su brojevi

Ljudi su brojevi. A svi teže samo jednom broju, broju jedan. Naravno osim nas u školi, ali i tu ima iznimaka koji se ne mogu oduprijeti privlačnosti tog broju. No prokletstvo broja jedan je u tome što on ne može funkcionirati bez ostalih. Ne može postojati jednostavno. Međuovisnost brojeva me muči već nekoliko dana. Ako već svi težimo tom broju jedan, želimo biti ispred svih, kako to da nikad ne razmišljamo kako bi bilo da nemamo ispred koga biti, da je broj jedan prvi i završni broj.A zapravo ni ne shvaćamo da jedino broju 2, 3 i beskonačnosti možemo biti zahvalni na tome što smo ispred njih jer da nema njih mi ne bismo bili broj jedan već ujedno i onaj završni, beskonačni. No dosta smatematiziranjem. Kako opstati sam? Kako biti jedini broj na svijetu? Kada bi svijet uništila eksplozija a jedini preživjeli čovjek bio gospodin D, koji je eksploziju preživio samo zato što ga je majka, dok je još bio dijete, ostavila u komori za pečenje kolača od titana sa zalihama hrane i vode dovoljnim za cijeli život (navodno je radila malo veći kolač), kakav bi gospodin D bio i da li bi se ikada mogao uklopiti u današnji svijet, odnosno među ljude? D bi bio jedan od onih koji je imao čudno djetinjstvo ali ne zato što su ga roditelji zlostavljali, mislim da bi čak i priželjkivao takvo nešto, samo zato što je sam. Gospodin D ne bi bio isfrustriran svojom ženom ili curom, ne bi imao PTSP, ne bi išao u školu svaki dan u 7 ujutro, već bi cijelo vrijeme bio sam. No s druge strane.

Ako čovjek ne zna da postoji nešto bolje, zadovoljan je s onim što ima, tek ikad se ispostavi da postoji bolja solucija i viši cilj mi krećemo u borbu, a dotad smo samo putujuće ekspanzije koje lade jaja na vrućem suncu. Stoga on kao broj jedan živi kao zadnji čovjek na Zemlji, ne znajući za mogućnost boljeg života, sve dok je zbrinut ne trudi se promijeniti svijet a jedino je on taj koji ga i može spasiti. Kako je čudna ta naša priroda, egoizam nasuprot altruizmu uvijek gubi. 50 godina poslije slučajno je otkrivena još jedna pećnica od titana u kojoj je bila Barbara čija se majka isto bacila na pravljenje gigant kolača i ostavila Barbari hranu za cijeli život. Eksplozija ju je ostavila samu. Slučajno su se ona i D sreli. Isprva oprezno, sa sumnjom i cinizmom u sebi, pokušavali su prići jedno drugom. Klaustrofobično uplašeni tako su i učinili. Gledali se i otišli svako na drugu stranu, iako im je sudbina svijeta bila isporučena s velikom odgovornošću.

Odricanje ili poricanje

Kako počinje odricanje? Obično poricanjem. Ta dva pojma su u vrlo uskoj svezi. Poričemo sve. Od sitnih laži, pikometarski malih do gigantskih, grandioznih skandala. Obično se tu radi o krađi kinder buena iz trgovine (u uski krug ulazi i tortica) do zataškavanja bračnih prevara. Odricanje je gadan period moga života. Uvijek se nečeg odričem a nikad se toga ne odreknem. Suština ljudskog organizma je previše rutinirana da podlegne promjenama. Savršen primjer je moj prijatelj Siniša. Njegov dnevni raspored je otprilike ovakav: Jutro počinje u 12 sati, sa laganim pijuckanjem kave kao točka na i jutarnjim pahuljicama, nakon toga 36 minuta čeka da mu se slegne utržak. Dan se nastavlja ovako: Siniša poslijepodne provodi na poslu (radi kao poštar), kilometraža od kuće do posla je 3,5 km što uključuje i vraćanje kući, uz eventualno šetnju s prijateljem Goranom uvečer do trgovine i nazad. Znači najviše 4 km. Večer Sine provodi uz televizor ili smišljajući nove metode raznošenja pisama (njegova zamisao je reforma pošte u kojoj bi poštari pisma raznosili na najnovijim mountain bike-ovima). Liježe u 1 sat iza ponoći sasvim nesvjestan da ga sutra čeka identični dan. Njegov život je toliko predvidljiv da ga mi iz milja zovemo robi, jer je on naime poprimio sve osobine robota.

I, sad na red dolazi 40 dana u godini kad se taj čovjek treba nečega odreći. A kako? Svaki, pa i najmanji segment njegova života je neodvojiv od procesa kojim on funkcionira. Odvajanje bi značilo rasap sistema i ulazak u neravnotežu koja bi mogla biti poprilično neugodna za njega. Stoga je Siniša kao rješenje uzeo poricanje. Ako jednostavno sebi u glavi stvori sliku kako je on ovakav kakav je potpun i da mu ne treba ništa dodati niti oduzeti, možda bi njegova savjest tako mogla biti mirna.

Za razliku od Siniše, mi ljudi ipak vodimo malo dinamičnije živote. Bit odricanja nije u zadovoljenju sebe, niti više sile, stvar leži u samokontroli. To bi trebao biti mehanizam koji bi nas naučio samokontroli i fiksiranju ravnoteže u sebi čak i kad je ona poremećena. Mick Jagger kaže da stare navike teško umiru (Old habits die hard), što je čudno Sinišina najbolja pjesma. Zašto je to tako? Možda i nije. Možda teško umire samo naš strah od promjene, od odricanja.

Posveta Siniši, čovjeku-robotu.