Praznoglavi

Prazan papir često nam je nepremostiva prepreka. Prazne glave koje nosimo na vratovima a neki i na ramenima nemaju funkciju unapređivanja unutarnjih električnih sklopova i zadebljanja sinapsi. Globalna zatupljenost humanoidima je stavila jaram retrogradnosti. To što Amerikanci ne znaju gdje je Irak, ili to da Italija nije glavni grad Francuske nije pravo ogledalo njihove inteligencije. Možda njih jednostavno to ne zanima. Ljudi jesu inteligentni, ja vjerujem puno više nego što to možemo znati, no zašto onda gomila guzonja bez posla luta ulicom kao gradski golubovi trgom i sere po betonu? Evo zašto? Tko je najpametniji čovjek u povijesti? Ja sam čuo da je to bio onaj matematičar Leibnitz, no da li je zaista tako? Možda je postojao čovjek ili i danas postoji koji je pametniji od Leibnitza samo što on želi biti drvosječa i iskoristiti svoj potencijal na drvni potencijal. Veća od svinjske pandemije je možda baš ta. Ljudi se masovno zadovoljavaju sa postojećim stanjem i ne očekuju napredak niti se bore za njega. Ne ruše granice i samo se mali njih broj odlučuju na iskušavanje neiskušanog. A česti užici brzo i dosade. Stalna glad za spoznajom je najbolji lijek protiv ove vrste bolesti. A ionako nas ima previše debelih. Tako da je pretilost u svakom pogledu stanje propadanja. Manjak inspiracije a višak piva ili možda manjak pred trgovinom ovih dana je prognoza za ljeto. Čak bi nam i krokodili zavidjeli na količini Sunca koje upijamo dok se pržimo kao slanina na vrućem pijesku, a najkompliciranije štivo nam je postao Story, prema kojem je novog starog prdonju Dikana upecala jednako glupava Lambaša? Priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima, rekao je indijanski poglavica plemena Seneca, Irokeza. Kako bi otužno bilo živjeti na mjestu sa zlatnim stolicama i wc školjkama a bez trunke misterija i svaki dan otkrivati činjenicu da je sve otkriveno? Ljudi bi tada nestali a na Zemlju bi ostali fosilni dokazi našeg putovanja i kraj poglavlja o užurbanoj vrsti koja je svoje vrijeme potrošila a svoje postojanje tužno završila. Dok ovo pišem stojim pred trgovinom sa krušnim mrvicama i slušam životnu filozofiju jednog neopranog gospodina s pivom u ruci i sa dužom bradom koja mijenja boju od žute do sive i shvaćam da je živio u skladu s rečenicom «samo živi, samo budi svi odgovori doći će sami». Njegov odgovor je došao. Zove se klupa u parku gdje spava i pivo kojeg grli kao ženu. Mi nismo gmazovi, nismo ni mašine. Mi smo ljudi, dostojanstveni, ponosni, uzdignutog čela dok Zemlja čeka da uhvatimo boju na Suncu.