19. veljače 2009.

Swingajmo zajedno

Tražio sam ono što ja nemam, kod swingerice ples, kod renesansne djeve karakter, a kod gigant žene biceps

1936. je godina, nalazim se u New Jerseyu. U svom novom smokingu, ulaštenim antilopa cipelama, kosom zalizanom tako da na čelo pada pačji repić ulazim u lokal Swing tonight baby. Benny Goodman s Big Bandom u kutu svira svoju najnoviji tvorevinu. Uvijek izvrstan. Žene u baršunu se šeću ciklično, pogledima ciljaju na plesni podij tražeći muškarca koji će im polomiti njihova nježna, lepršava pera na glavi dok zvuk podrugljivog saksofona vrišti: uzmi ju, ubrzo je kraj pjesme. I tako promatram, početni pogled a onda nezainteresiranost. Mislim si ignoriranjem, do pobjede. Iako ne znam plesati swing mičem rame u ritmu, bijednim pokušajima da se uklopim u atmosferu napola zadimljenog prostora ispunjenog latentnom erotikom. U kutu neka određena gospoda igraju poker, ulažu na veliko, očito je ovo zvjezdana večer, svi se smješe, hrane se pobjedom. I napokon odjednom nezainteresiranost pali.. prilazi mi mlada, na prvi pogled pomalo divlja, neobuzdana djevojka bakrene kose. Ima pravilne zube i želi da plešem s njom, hm. Rame mi zastalo, ne miče se više, ali unatoč mojoj sasvim krivoj zamisli da se izvučem i ponudim joj piće u polumračnom hodniku prema backstageu ja ipak odlazim na podij, tj. ona me odvlači. Plešu se solo točke zapravo, nešto kao 20 godina kasnije u groznici subotnje večeri s John Travoltom na čelu. No ja sam nažalost, ne samo svoju, već i općeljudsku postao njegov prethodnik. Došao sam na red, već sam mokar do kože, a sad još i swing moram plesati, za kojeg sam te večeri, usput, prvi put čuo. Glazba zastane, tišina, ritam polako kreće a tako i moje antilopa cipele polagano počinju hvatati korak s ritmom. I taman sam se uživio kad ono zvoni onaj moj nakaradni alarm. Mislim si, nije valjda bio san, bilo je tako opipljivo. Razočaran odlazim u školu. A još i njemački danas pišem (scheisse). No, niz vremenskog odskoka nije prestao, idući dan sam bio prethistorijski čovjek i ganjao mamute sa svojom gigant ženom od koje su mamuti i bježali. Sljedeću noć sam bio renesansni knez koji je cmizdrio svojoj djevi u krilu zato što mu je pukla žica na lutnji pod njenim prozorom (dobro taj mi je san bio glup totalno). Tko zna što me još čeka, taliban, predsjednik Amerike ili možda profesor sociologije (NEEE).

I tako sam onda sjeo i analizirao svoje snove te došao do zaključka. U svakom od njih je bilo po jedno žensko biće oko kojeg sam tražio ono što je predmet književnosti, glazbe, i ostalih patničkih, bolom inspiriranih umjetnosti. Tražio sam ono što ja nemam. Kod swingerice je to bio ples ili bakrena kosa nisam siguran, kod renesansne djeve čelični karakter (nikad nije pala na zvuk moje lire) a kod gigant žene je to bio biceps. Ne želim ni zamislit što će bit u slučaju talibana ali bolje i to nego u slučaju balabana. Očito da čovjek skriva u sebi nešto životinjsko što se već vjekovima provlači kroz njegovu egzistenciju. Naći najkompatibilniju jedinku, koja će najbolje odgovarati našim primarno usađenim animalizmom obogaćenim karakterima, da proširimo svoju vrstu. Pa zar subotnji izlasci nisu zapravo jedna poprilično sofisticirana vrsta lova. Samo što plijen nije govedina već ženetina. A oružje ne puške već riječi ili u nekim slučajevima čak ni to. Jer kad malo bolje razmotrimo naši prapočeci su vezani uz koplje i vatru. Mi smo samo ljudi (Homo sapiens), red: primati, razred: sisavci, carstvo: životinje.

9. veljače 2009.

Klaunovi

Oduvijek su me fascinirali klaunovi. Bijela boja, perika. Ti dvonošci koji putuju svijetom sa džepovima punih bombona i zauzvrat traže samo smijeh (naravno ako se izuzme financijski dio koji rješavaju oni stariji, ozbiljniji ljudi). Hmm, pa tko takav život ne priželjkuje… Živjeti u zemlji meda i mlijeka, hraniti se dječjim smijehom, osjećati se dobro dok se smiješ do upišanja i tražiti od svijeta samo malo spontane nevolje koju ćeš moći sklepati u vic. Milina.. No, u našem svijetu, daleko od stratosfere, točnije 150 km od nje na Zemlji situacija je malo drukčija…
POKUS:
Prošećite se ulicom i prebrojte nasmijane ljude. Ako izuzmemo domaće slučajeve koji se bez razloga kese i mrmljaju neke religijske fraze sebi u bradu, te ozarene golupčiće koji se kao istoimene ptice gnijezde negdje na klupi u parku, ostaje nam veliko nihil-ništa… Jer, vidjeti čovjeka koji se šeće na ulici i cereka u našem svijetu može imati samo dvojako značenje: ili frajer ima najnoviji handsfree uređaj ili je nedavno pušten iz ustanove za takve, malo drukčije dvonošce. Situacije je posebno kritična kod ljudi srednjih godina, sijeda glava, nepopravljiv obujam struka i nadasve problemi tamo dole, s gosp. Tvrdoglavim (ili, da se bolje izrazim, mekoglavim)…Ma pusti suzu, i mlađi ljudi imaju problema sa plivačima, neki jednostavno više vole bit na suhom, pa takvi smo. No gdje je tu kraj. Kada prestaje niz nesretnih događaja? Je li nam predodređeno čučati u kutu sobe, s cigaretom u ustima i čupati kosu? Utapati se u masi koja liči na pogrebnu povorku bezličnih ljuštura, modernih Sizifa. Možda je jedini izlaz pretvoriti taj pogreb u tulum, posljedni ispraćaj uz James Browna a ne prahistorijske trubače. Pokušati biti klaun. Jer znanost napreduje; roboti, računala, bijele kute, labaratoriji. Sve postaje umjetno, bojim da će i smijeh tako završiti, u rukama nekog znanstvenika, 20 metara pod zemljom, smućkan u epruveti, spreman za ubrizgavanje..