Klaunovi

Oduvijek su me fascinirali klaunovi. Bijela boja, perika. Ti dvonošci koji putuju svijetom sa džepovima punih bombona i zauzvrat traže samo smijeh (naravno ako se izuzme financijski dio koji rješavaju oni stariji, ozbiljniji ljudi). Hmm, pa tko takav život ne priželjkuje… Živjeti u zemlji meda i mlijeka, hraniti se dječjim smijehom, osjećati se dobro dok se smiješ do upišanja i tražiti od svijeta samo malo spontane nevolje koju ćeš moći sklepati u vic. Milina.. No, u našem svijetu, daleko od stratosfere, točnije 150 km od nje na Zemlji situacija je malo drukčija…
POKUS:
Prošećite se ulicom i prebrojte nasmijane ljude. Ako izuzmemo domaće slučajeve koji se bez razloga kese i mrmljaju neke religijske fraze sebi u bradu, te ozarene golupčiće koji se kao istoimene ptice gnijezde negdje na klupi u parku, ostaje nam veliko nihil-ništa… Jer, vidjeti čovjeka koji se šeće na ulici i cereka u našem svijetu može imati samo dvojako značenje: ili frajer ima najnoviji handsfree uređaj ili je nedavno pušten iz ustanove za takve, malo drukčije dvonošce. Situacije je posebno kritična kod ljudi srednjih godina, sijeda glava, nepopravljiv obujam struka i nadasve problemi tamo dole, s gosp. Tvrdoglavim (ili, da se bolje izrazim, mekoglavim)…Ma pusti suzu, i mlađi ljudi imaju problema sa plivačima, neki jednostavno više vole bit na suhom, pa takvi smo. No gdje je tu kraj. Kada prestaje niz nesretnih događaja? Je li nam predodređeno čučati u kutu sobe, s cigaretom u ustima i čupati kosu? Utapati se u masi koja liči na pogrebnu povorku bezličnih ljuštura, modernih Sizifa. Možda je jedini izlaz pretvoriti taj pogreb u tulum, posljedni ispraćaj uz James Browna a ne prahistorijske trubače. Pokušati biti klaun. Jer znanost napreduje; roboti, računala, bijele kute, labaratoriji. Sve postaje umjetno, bojim da će i smijeh tako završiti, u rukama nekog znanstvenika, 20 metara pod zemljom, smućkan u epruveti, spreman za ubrizgavanje..