Srijeda je navečer. Televizor ugašen. Enciklopedija o životinjama na stolu ispred mene. Izaziva me da iz čiste obijesti otvorim njenu utrobu i prekinem napetu atmosferu u zraku koja potencirana vonjem hormona daje poprilično filmski ugođaj. Počinjem čitati: ženka bogomoljke, vrsta Mantis religiosa poznata je po tome što prilikom parenja pojede svoja mužjaka. Ta se pojava zove seksualni kanibalizam. Pitanje seksa među nama mladuncima «kruh naš je svagdanji». Da postoji neki statističar koji bi svakodnevno pratio naše razgovore, došao bi do zaključka da su riječi: ženska, mala, treba, riba, guza, zguza i petarda, sveprisutne riječi naših razgovora, i u najvećem broju slučajeva žene nemaju pretjeranu šekspirovsku konotaciju među nama. Naime, svi smo ipak svjesni da su muškarci senzibilnija bića od žena. Samo nam naš imidž ruralno mističnog karaktera ne dopušta da tu senzibilnost ispoljimo.
No, kakve to veze ima s bogomoljkom iz uvodnog dijela. Postoji jedna bitna stvar koja nas veže. To je životinjski nagon. Od svih pitanja i filozofskih preokupacija koje nas svakodnevno muče; od broja njenog grudnjaka, boje jedva vidljivih gaćica i onog kozmičkog, neodgovorenog, da li su to možda tangice, naš bogomoljac je cijeli svoj život sveo na jedan čin. Ritualno parenje koje završava okrutnim seksualnim kanibalizmom. Oduprijeti se svome elementarnome nagonu ili umrijeti sretan? Da li zaista sretan? Kao dobro ispečen odojak, iskorišten do zadnjeg detalja, priređen uz miris svijeće. Naš bogomoljac je savršen primjer kako nas i nagon kad kad može odvesti u krivom smjeru, a vonj hormona pomutiti razum. Dakle, moj savjet bogomoljče dragi: SMIRI LIBIDO, PJEVAJ KAO PIJEVAC, PRIHVATI ŽIVOT, PA MAKAR KAO DJEVAC.
Nema komentara:
Objavi komentar