Stop nasilju

Molim? Ma nisam ja sljedeći na redu…

Tužna je ova okolina u kojoj živimo. Oblikuje nas, mijenja i pretvara u svoje produkte. Briše identitete i pretvara svijet u kaos, a kaos je srdžba. Grupe maloumnih kretena lutaju ulicama u potrazi za moći, za lažnom slobodom. Oni su zarobljeni u svojoj ljušturi koju im je okolina sklopila sa velikom zahvalnošću. Poriv za moći završava sa ubojstvom na ulici zbog 3 kn, zbog ponosa, ili možda samo zbog pokušaja izranjanja iz ove nakupine kolektivnog smeća. Izgleda da je crni gen kriminalnih mutanata našao put do svijetla. Pa dečki razmislite, niste sami, postoji rješenje. No, u cijelom mračnom aspektu te ulične drame ipak postoje pojedinci koji misle drukčije, hodaju drukčije i dišu drukčije. Ti rudimenti nepristranog čovjeka koji ne grabi samo za materijalnim, nalaze mjesto u onima koji okolinu smatraju svojim produktom. Jer tako i treba biti. A čovjek koji se okružuje onim što želi i koji ima gravitacijsku sposobnost, privlačna je meta za uplašene čoporativne idiote. Jedan od njih bio je i Josip Klasnić, 16-godišnji dječak iz Vinkovaca. Sigurno se sjećate njegovog slučaja? Jedno od onih ubojstava koje se vrti na TV-u dva-tri dana a onda nestane iz naših misli. Previše je mrtvih da bi ih sve zapamtili. Uzrok smrti: krvarenje u mozgu (tako bar kažu dečki u bijelim kutama). No, koja je kriminalna dijagnoza? Što se zapravo dogodilo u vinkovačkom parku? Da li je Josip kriv zbog toga što je bio drukčiji, što ima identitet, smisao za humor? Klan takve riječi ne poznaje. Tko je bio Josip? Neki jednostavan lik, sramežljiv, povučen, ili ne, možda je bio kuler koji je uvijek na dlanu imao žensku koju je htio. Možda je Jole bio kompjuterski frik koji oči u oči nije izustio niti riječ ali je zato na chatu bio glavna faca ili moderni Giordanno Bruno, čovjek koji je zbog svojih interesa spaljen na lomači? Sve što bi svijet dobio Josipovim životom sad je izgubio, jer Josipa nema a sada njegova okolina trpi. Sada više nisu produkt njega, sada su produkt njegove smrti.