Mokra koža, u ruci guma, tvrda, neprohodna. Predmet neophodan za daljnju izvedbu taktike koju sam večer prije razmatrao u sobičku s prijateljima. Akcija počinje, naglo zamračenje pred očima. Sleđenim pogledom krećem u napad i tvrd kao orah priželjkujem cilj kojemu bi i Sizif zavidio. Bijeg od besmislenih varki i cjelodnevnog zavaravanja da svijetom ravna nečija ruka neovisna o meni. Rijetko kad dobivam takvu šansu. Izgleda kao da samo čekamo prosperitet i bogatstvo, savršen rječnik i pjeskovito tijelo (pogodno za plaže), ali sve češće čekamo. U čekaonici u ordinaciji u kojoj se doktor sa godišnjeg neće vratiti. Obijest je bolest za koju nema lijeka. Ustanovljena je još prije ljudskog vijeka. A još je i prenosiva.
No dakle, na terenu sam. U nelagodi što će se u narednih 30 sekundi dogoditi? A u glavi samo ponavljam reprize svojih misli. Da li je sve u redu? Kolika je mogućnost pogreške, izvrtanja svog «masterplana», toliko sam puta o tome razmišljao ali svejedno uvijek samo najgore stvari zamišljam. Sve će propasti, sav moj trud će nestati kao vodena para iz ljudskih usta po hladnoj zimskoj noći. A sve sam isplanirao. No nikad ne odustaj!! Tako mi stariji uvijek govore. Bezbojne pare u zraku, blago erotizirani pogledi, mokro ljudsko tijelo. Još ne osjećam umor, imam snage, idem do kraja. Moram imati hladan pogled, ne smiju me oči odati. I onda, prepustim se situaciji, dozvolim prirodi neka odredi pravila za nastavak ove igre, zapravo vakumiram glavu. Prilazim, zaobilazim blokadu, ulazim u opasnu zonu, osjetim miris gume na rukama. Sav nervozan, uplašen, uskačem u rupu, i šokiram svoje mišiće u preponama. U ključnim trenucima ekstatično se prepuštam situacija i dopuštam joj da ovlada sa mnom. Zadovoljenje čeka evakuaciju, žena kliče i viče. Pukla je guma ali cilj je blizu, stoga ju skidam i vozim nasuho iako sam svjestan rizika da bih mogao zaribati. U ciljnoj ravnini još mi jedanput pada na pamet hoću li biti diskvalificiran ali preuzimam sav teret na svoja leđa što se na kraju pokaže kao teža ali isplativija opcija. Osjećam da mi u organizmu počinje lučenje hormona potrebnih za svladavanje ovakvog vida zabave. Naglo zatišje, pretpostavljam da sam uspio. Čujem kako mi je na pod kapnula kapljica znoja. Sad je sve napokon sjelo na svoje mjesto.
Sumnja u sebe zbog sumnje da će drugi ljudi sumnjati u mene je nestala. Samo mi još nešto ipak nije jasno. Jedna mala sitnica koja me kopka već 5 minuta. Zbog čega ste upravo potrošili svojih neprocjenjivih 1000 sekundi. Zbog biciklijade ili jebade???
