Kako počinje odricanje? Obično poricanjem. Ta dva pojma su u vrlo uskoj svezi. Poričemo sve. Od sitnih laži, pikometarski malih do gigantskih, grandioznih skandala. Obično se tu radi o krađi kinder buena iz trgovine (u uski krug ulazi i tortica) do zataškavanja bračnih prevara. Odricanje je gadan period moga života. Uvijek se nečeg odričem a nikad se toga ne odreknem. Suština ljudskog organizma je previše rutinirana da podlegne promjenama. Savršen primjer je moj prijatelj Siniša. Njegov dnevni raspored je otprilike ovakav: Jutro počinje u 12 sati, sa laganim pijuckanjem kave kao točka na i jutarnjim pahuljicama, nakon toga 36 minuta čeka da mu se slegne utržak. Dan se nastavlja ovako: Siniša poslijepodne provodi na poslu (radi kao poštar), kilometraža od kuće do posla je 3,5 km što uključuje i vraćanje kući, uz eventualno šetnju s prijateljem Goranom uvečer do trgovine i nazad. Znači najviše 4 km. Večer Sine provodi uz televizor ili smišljajući nove metode raznošenja pisama (njegova zamisao je reforma pošte u kojoj bi poštari pisma raznosili na najnovijim mountain bike-ovima). Liježe u 1 sat iza ponoći sasvim nesvjestan da ga sutra čeka identični dan. Njegov život je toliko predvidljiv da ga mi iz milja zovemo robi, jer je on naime poprimio sve osobine robota.
I, sad na red dolazi 40 dana u godini kad se taj čovjek treba nečega odreći. A kako? Svaki, pa i najmanji segment njegova života je neodvojiv od procesa kojim on funkcionira. Odvajanje bi značilo rasap sistema i ulazak u neravnotežu koja bi mogla biti poprilično neugodna za njega. Stoga je Siniša kao rješenje uzeo poricanje. Ako jednostavno sebi u glavi stvori sliku kako je on ovakav kakav je potpun i da mu ne treba ništa dodati niti oduzeti, možda bi njegova savjest tako mogla biti mirna.
Za razliku od Siniše, mi ljudi ipak vodimo malo dinamičnije živote. Bit odricanja nije u zadovoljenju sebe, niti više sile, stvar leži u samokontroli. To bi trebao biti mehanizam koji bi nas naučio samokontroli i fiksiranju ravnoteže u sebi čak i kad je ona poremećena. Mick Jagger kaže da stare navike teško umiru (Old habits die hard), što je čudno Sinišina najbolja pjesma. Zašto je to tako? Možda i nije. Možda teško umire samo naš strah od promjene, od odricanja.
Posveta Siniši, čovjeku-robotu.
Nema komentara:
Objavi komentar