Ljudi su brojevi

Ljudi su brojevi. A svi teže samo jednom broju, broju jedan. Naravno osim nas u školi, ali i tu ima iznimaka koji se ne mogu oduprijeti privlačnosti tog broju. No prokletstvo broja jedan je u tome što on ne može funkcionirati bez ostalih. Ne može postojati jednostavno. Međuovisnost brojeva me muči već nekoliko dana. Ako već svi težimo tom broju jedan, želimo biti ispred svih, kako to da nikad ne razmišljamo kako bi bilo da nemamo ispred koga biti, da je broj jedan prvi i završni broj.A zapravo ni ne shvaćamo da jedino broju 2, 3 i beskonačnosti možemo biti zahvalni na tome što smo ispred njih jer da nema njih mi ne bismo bili broj jedan već ujedno i onaj završni, beskonačni. No dosta smatematiziranjem. Kako opstati sam? Kako biti jedini broj na svijetu? Kada bi svijet uništila eksplozija a jedini preživjeli čovjek bio gospodin D, koji je eksploziju preživio samo zato što ga je majka, dok je još bio dijete, ostavila u komori za pečenje kolača od titana sa zalihama hrane i vode dovoljnim za cijeli život (navodno je radila malo veći kolač), kakav bi gospodin D bio i da li bi se ikada mogao uklopiti u današnji svijet, odnosno među ljude? D bi bio jedan od onih koji je imao čudno djetinjstvo ali ne zato što su ga roditelji zlostavljali, mislim da bi čak i priželjkivao takvo nešto, samo zato što je sam. Gospodin D ne bi bio isfrustriran svojom ženom ili curom, ne bi imao PTSP, ne bi išao u školu svaki dan u 7 ujutro, već bi cijelo vrijeme bio sam. No s druge strane.

Ako čovjek ne zna da postoji nešto bolje, zadovoljan je s onim što ima, tek ikad se ispostavi da postoji bolja solucija i viši cilj mi krećemo u borbu, a dotad smo samo putujuće ekspanzije koje lade jaja na vrućem suncu. Stoga on kao broj jedan živi kao zadnji čovjek na Zemlji, ne znajući za mogućnost boljeg života, sve dok je zbrinut ne trudi se promijeniti svijet a jedino je on taj koji ga i može spasiti. Kako je čudna ta naša priroda, egoizam nasuprot altruizmu uvijek gubi. 50 godina poslije slučajno je otkrivena još jedna pećnica od titana u kojoj je bila Barbara čija se majka isto bacila na pravljenje gigant kolača i ostavila Barbari hranu za cijeli život. Eksplozija ju je ostavila samu. Slučajno su se ona i D sreli. Isprva oprezno, sa sumnjom i cinizmom u sebi, pokušavali su prići jedno drugom. Klaustrofobično uplašeni tako su i učinili. Gledali se i otišli svako na drugu stranu, iako im je sudbina svijeta bila isporučena s velikom odgovornošću.