Iza scene

Dubina jednog čovjeka prema drugom, odraz je njegove superficijalnosti (površnosti). Tumačenje ove rečenice ima smisla jedino uz popratni primjer iz stvarnog života. Kao ideju za priču i za aproksimaciju dubine ljudskog uma uzmimo ljudsko znanje, odnosno stupanj educiranosti. Likovi su nasumično odabrani, različitih morfoloških i funkcionalnih obilježja.

1. scena

Likovi: Murjak i Filozof
Lokacija razgovora je kafeterija sa crvenim zastorima, kariranim stoljnjacima i plišanim sagom.
Besjeduju o filozofiji i pritom su u dubokom nesporazumu. Iznenađeni su odstojanjem u stavovima i intelektualnim jazom. Filozof započinje razgovor u kojem se ne štedi na imenima. Descartes, Kant i Nietszche samo su jedni od onih koje izbacuje iz nepca kao da je s njima svakodnevno kavu pio. Murjak sluša, facijalnom ekspresijom pokušava prikriti zbunjenost i strah koju mu ulijeva čovjek preko puta i osjeća se napadnut, ali istovremeno osjeća duboko strahopoštovanje prema kreaturi ispred sebe. Smatra ga vrlo dubokim i pronicljivim čovjekom.

2. scena

Likovi: Filozof 1 i Filozof 2
Lokacija razgovora je katedra Filozofskog fakulteta. Nakon posla i dogovora za večeru odlučili su nabaciti jedan razgovor s nogu, o abortusu.
Naravno, stavovi su im različiti, inače bi razgovor bio suvišan. Jedan je orijentiran pro life, a drugi pro choice. U ovoj sceni Filozof broj 1 je isti onaj koji je obavio razgovor s murjakom u kafeteriji, no za razliku od tog razgovora, u ovom je ekvivalentan sa svojim protivnikom. Argumenti se sudaraju kao munje, imena i razlozi se bacaju kao čarape. Cijeli razgovor je maglovit i konačno služi popunjavanju rupa u egu, obojici. Platon i Sokrat i cijela ostala ekipa služi kao zakrpa, a večera nakon toga razgovora otkriva da su obojica zapravo vrlo nesretni i fali im malo ženskog dodira. Filozof 2. ne smatra kolegu 1. osobito dubokim i pronicljivim, već samo čovjekom koji je uz rad i želju skupio određeni dijapazon činjenica koje su mu olakšali egzistenciju i ukalupljivanje vlastitog mišljenja.

3. scena

Likovi: Sartre (egzistencijalist) i Filozof (naš)
Lokacija razgovora je Dvorana za sastanke u Parizu godine 1938. u kojoj Sartre predstavlja svoju knjigu Mučnina. Filozof ga promatra hladnog čela, uznojenih dlanova, ukratko kolerik čije unutarnje stanje sadržava osobine neurotika i fanatika u isto vrijeme. Ponosan je na sebe, zbog činjenice da je u dvorani sa čovjekom kojemu se ne samo divi, već i gaji svojevrsne osjećaje, prema eminentnoj pojavi razrookih očiju koja letargično njiše svojom knjigom u lijevoj ruci.
Nakon promocije knjige naš filozof se odlučio na jedan gotovo nezamisliv pothvat. Odlučio se upoznati sa Jean-Paulom Sartreom. Otišao je u toalet, pogledao se u ogledalu i rekao «možeš ti to»! Nakon toga je izišao iz nužnika, došao do cijenjenog pisca, pružio mu ruku i prilikom izgovaranja svog imena triput zamuckao. Ostatak večeri proveo je lupajući se u glavu, žaleći što nije uspio izgovoriti svoje ime potpuno i pritom još zaboravio na svoju titulu profesora, koju nije ni spomenuo. Na povratku kući povukao si je zuluf, jer ga je zaboravio pitati za autogram.

Prethodne scene dokazuju važnost karaktera u svakodnevnoj komunikaciji. Dubina misli naših likova odlično korelira s površnosti njihovih sugovornika.
Vrijednost naših misli ne ovisi o nama, već o čovjeku koji ih sluša i pritom prosuđuje njihovo kvalitativno značenje, dok kvaliteta ne presuši. Poslije ostaje samo kvantiteta.
Gleda ga a ne vidi, sluša a ne čuje i sretan bulji u njegovo čelo.