Čuli ste za Hanibala- kanibala, ako niste, poslušajte ovu priču. Ako vam to nije dovoljan razlog, možda vas zainteresira mentalni sklop više od 5000 tisuća hrvatskih zatvorenika i armije njihovih “dušobrižnika”.
Smrt je produkt smrti, ubojice odgajaju ubojice!
Iz smrti proizlazi patnja, iz patnje ogorčenost, iz ogorčenosti ljutnja, iz ljutnje mržnja, iz mržnje fanatičnost, iz fanatičnosti opsesija, iz opsesije potreba za posesijom. Posesivnost uvjetuje potrebu za posjedovanje ne samo osobe već i njenog života. Posjedovanje nečijeg života znači oduzimanje istoga. Hrpa elemenata koji čovjeka dovode u kloaku u kojoj smrad motivira nagone za ubijanjem, zbog nagona samoodržanja ili zbog isprane zbrke pomiješanih emocija formiraju rješenje u obliku bodeža.
Zašto se bojimo ubojica? Možda je strah koji stvaramo prema njima, a i oni prema ljudima uzrokovan zatvaranjem. Mislim da je to loše rješenje civilizacije za društvene klipane. Ako je strah od odbacivanja uzrok mržnje prema svijetu, a taj strah je stvoren zatvaranjem, kako zatvaranje može kao disciplinska mjera odagnati problem. Zato i postoji doživotna kazna, kao permanentno zatvaranje poglavlja o jednoj ličnosti. Ili smrtna, kao trenutno.
1971. godine na sveučilištu Stanford Philip Zimbardo, socijalni psiholog proveo je eksperiment u kojem je dodijelio uloge zatvorenika i čuvara studentima te time stvorio nadrealnu simulaciju zatvora. Eksperiment je trajao 14 dana, te su se tokom tih 14 dana studenti identificirali sa svojim ulogama te postajali mučitelji zatvorenika ili samo pasivni promatrači. Zimbardo eksperiment opisuje u svojoj knjizi Luciferov učinak. Studenti su čak natjerali jedni druge na oponašanje spolnog akta, zbog čega je eksperiment prekinut intervencijom izvana. Zimbardo je kasnije shvatio da je u eksperimentu i on, kao pasivni promatrač, zadobio ulogu upravitelja zatvora.
Time smo shvatili da funkcioniramo po načelu akcije i reakcije. Odnosno, odgovaramo na podražaje iz okoline istim mehanizmom kojim i oni djeluju na nas. Odrađujemo ulogu koju nam je dodijelilo društvo. Mi smo vrlo vjerojatno vrsta Sizifa, koji kamen ne guraju zato što smo kažnjeni od bogova, nego nam je netko pametan rekao tako. Svojim postojanjem šaljemo svijetu hrpu činjenica. Problem nastaje zbog toga što njihovo upravljanje prepuštamo svijetu kada odemo. Mi ih stvaramo svake sekunde, a svake sekunde nakon što nestanemo, mogu biti promijenjene.
No čemu loše misli. Pogreške nas uzdižu. Zatvor je mjesto na kojem okovi ne stoje na zglobovima, okovi su u glavi. To vlažno mjesto, natopljeno znojem i okupano testosteronima, nije ograničeno zidom od opeke. Zid je izrađen od straha, bezboštva i proklamacije animalizma. Pravi grijeh zatvora nije u zločinu koji se opravdava kaznom već u ubijanju kreativnosti, ambicija i volje zbog stigme zatvorenika.
Od 1983. Robert Maudsley, službeno proglašeni najopasniji britanski zatvorenik provodi svoje vrijeme u specijalno konstruiranom staklenom kavezu. Taj čovjek ima kolekciju različitih brutalnih ubojstava koja uključuju i konzumiranje ljudskog mesa zbog čega je dobio nadimak Hannibal the Cannibal i poslužio kao inspiracija za film Hanibal. Postoje dvije nepobitne stvari kod ovog čovjeka, a izgovorene su kroz njegove zube: «Ostavili su me da stagniram, vegetiram i nazadujem, prepušten svojim usamljenim mislima. Moj život u samoći dug je period neprekinute depresije» Ova rečenica posljedica je njegova života, a ova uzrok: «Kad ubijam, imam svoje roditelje u mislima. Da sam ih ubio još 1970., nitko od ovih ljudi ne bi stradao» (ne pomislite samo da promičem ubojstva roditelja, sic!). No još se jedna sitnica potkrala mom oku dok sam čitao o njemu, a to je da ima kvocijent inteligencije genija, da je diplomirao teoriju klasične glazbe i da voli poeziju. Umjetnik u staklu, pjesnik s modricom i mrtav čovjek. Ostavljen kao meso da trune.
No ostavite meso da trune- nakon nekog vremena na njemu će narasti novi bujni život- plijesan.
Nema komentara:
Objavi komentar