9. kolovoza 2010.

Neshvaćeni umjetnici povijesti

Programski jezik kojim govorimo nije u skladu sa operacijskim sustavom koji sadržimo. Inačice neobičnih oblika koji nas čine onakvima kakvima jesmo, katkada ni nama nisu jasne, a trebale bi biti. Filozofiramo o stvarima na koje nemamo odgovora. Kako to da tražimo odgovore u magli, a zasljepljuje nas Sunce? Je li Zemlja okrugla? Postoji li Bog? Čini se da smo zapravo u svemu neodređeni i velikim dijelom neformirani.
Kada se za čovjeka kaže da je formirana ličnost? Po konvencionalnim kriterijima čovjek se oformi onog dana kada počne sam egzistirati i osamostali se u svakom aspektu svog djelovanja. Ali, muče nas različiti, pa i dvostruki kriteriji, a kroz našu uskogrudnost na stvari gledamo dijametralno oprečno.
Zamislimo kreaturu ispred Konzuma, sa dlakama u ušima i malenim konjakom u ruci (0,25 mL) koja nije uspjela u životu. Nije se uspjela osamostaliti, još žica novce od staraca za visokootrovnu brlju, koja u Penzionerima košta samo 3 kune. Kroz prizmu navedene kreature samostalnost je vrlo privlačna. Jer, ako si samostalan ne moraš žicati novce od staraca, već rakiju možeš kupiti sam, odnosno što je još bolje, možeš zasaditi voćnjak pa ju još i proizvoditi.
No postoji i negativna stvar samostalnih ljudi. Tip čovjeka kojeg želim opisati je apsolutni vladar svoje ličnosti, odnosno, despot svojih osobina. Taj, despot u životu funkcionira dobro jer ima novaca, no njegova najveća mana je što u u carstvu svojih misli na tronu mjesta ima samo za njih, dok misli i razmišljanja ostalih zapostavlja. Znači, kad taj tip čovjeka u 21 st. kaže da je Zemlja ravna ploča, on ostaje pri tome unatoč vrlo dojmljivim satelitskim snimkama plave kuglice. Taj fanatik je u svojoj samostalnosti najopasniji. Jer, lako za zemlju bila ravna ili okrugla, no u nekim slučajevima njegove moždane sinapse mogu olako donositi opasne sudove o pitanjima ljudske rase, boje kože, nacije, života i smrti. A takav mediokritet, kakav već jest, vrlo jednostavno razriješava dileme kao što nas je povijest već naučila (Hitler, Staljin…).
U biti, manipulacija njegove ličnosti je zarazna. Nakon što je zarazio sebe, manipulirat će osobinama drugih ljudi. Pogledamo li ljude, kao što su Hitler, koji je po podacima genijalac (141 IQ), osjećamo nekakvo strahopoštovanje, jer inteligencija se refleksno stavlja u službu dobra, a ne zla. No očito da inteligencija kao takva, može biti vrlo produktivna i u sferi zla, a ne dobra, jer su toj sferi stvari ipak vrlo jednostavnije.
Lakše je ubiti čovjeka, nego ga održati živim. Ali zašto bi inteligencija bila stvar testova u kojima crno bijeli kvadrati i trokuti određuju naše sposobnosti. Jer očigledno, Hitler nije intelektualni, već emocionalni idiot, koji je vjerojatno nosio teške traume iz djetinjstva s obzirom na to da je sa 14. godina ostao sam sa sestrom, zarana su mu umrli roditelji, a prije toga i njegovih 4 braće i sestara. Stoga ga je prerano uvjetovana samostalnost u kombinacijama sa genijalnim umom pretvorila u naprasitog i furioznog despota svoje, a kasnije i tuđih ličnosti. Samostalnost je igra za velike, ali i opasne role. Ukoliko ne prepustimo svijetu (društvu) da nas barem malo oblikuje, mi ćemo oblikovati svijet u slikama koje su samo nama jasne.
Zato neshvaćeni umjetnici povijesti, uvijek ostaju neshvaćeni….

Nema komentara: