Mi mladi individuumi volimo izlaziti: subotom, petkom, pa i srijedom čak… Čovjek koji subotom ostaje kod kuće u ponedjeljak je u sasvim drugom svijetu, izopćen od novih događanja, «egzistencijalno» važnih informacija, stavljen u drugi plan, egzemplarno izložen s prstom uperenim u njega, bačen na sramotne razgovore o školi kad se sve zanimljive teme iscrpe (jadničak pa tko još želi raspravljati o elektronima i pozitronima).
Toliko je navodno zanimljivo u tom gradu subotom da čak i neki stariji odmetnici mijenjaju ugodnu večer uz subotnji tv-program za nikad predvidljiv i nabojima ispunjen izlazak van. Kakvi se tu profili ljudi mogu sresti? S jedne strane… fancy osobe, košuljica(čista), cipelke, pa i kravata u nekim slučajevima…stav facersko-kulerski, s vremena na vrijeme koji ulet koji najčešće završi kao rulet… Onda imamo flegmatično-pivsko stomačne ljude kojima taj izlazak uključuje… lakat na šank (imperativ), pivo u ruci pod pravim kutom i cigara u drugoj s nezainteresirano patničkim izrazom lica dok ju uvlači. Treći profil osobe su hiperaktivni, energetski prezasićeni ljudi koji svoje vrijeme upražnjavaju bacanjem u kontejner, guranjem prolaznika u živicu, te trčanjem bez cilja i razloga, najčešće se kod takvih ljudi kasnije otkrije da nemaju nikakav poremećaj… jednostavno oni svoju aktivnost shvaćaju kao umjetnost svoje vrste. Četvrta skupina obuhvaća žene koje obavezno oblače minjak, štikle, i sitne krpe za koje meni najčešće nije baš jasno kak’ se navuku… i ni pod koju cijenu po zimi ne izlaze van bez svojeg glavnog oružja. Ostatak su otprilike normalni ljudi koji ostaju neprimijećeni… Transformacija osobnosti tog kobnog dana je poznata još od davnih vremena no zašto baš danas, u 21.st toliko dolazi do izražaja, čak i kad nema razloga. Zašto se uvijek nešto slavi? A mi ipak nismo baš toliko optimistični da nazdravljamo životu i hedonizmu kao carevi kad uvijek znamo da je konačan ishod: neugodna bol u glavi, ubrzana probava i slonovski apetit. Da li je to «čarobno piće» način otapanja gorkog okusa stvarnosti ili je život jednostavno dosadan, a realnost privremeni izlaz, predah, stop pauza, za drugu rundu… Ja ne znam što je to i vjerujem da je pitanje svevremensko, no pretpostavljam da istinska zabava izumire a da paralelni svemir u zadimljenoj krčmi ispunjenoj umjetno induciranim emocijama postaje bolja alternativa od dosade. Sve dok se u labaratoriju ne proizvede cjepivo protiv ovih uzroka, roditeljima sve nade o mirnoj savjesnoj djeci koja subotom pišu domaću zadaću mogu pasti u vodu…jer takvi će zbog kompleksa postati izolirani, usamljeni, nezadovoljeni, sputani, osvetnički raspoloženi. I dok tako neki nezainteresirani tip stoji u krčmi onako ležerno, «chill-out» raspoloženo, on je itekako raspoložen svakim pogledom prati pokrete kao tigar u sjeni šipražja, osluškuje otkucaje srca nekih tamo žena u čoporu i naposljetku odlazi jednako ležerno kao što je i došao sa tom «sretnicom» ili samo praznih ruku kući sa «šumom» na srcu.. Definitivno ne postoji nitko na tom gradskom arealu, podiju izgubljenih duša tko tu nije s razlogom. A to nije loše, nikako… s razlogom jedino i ima smisla biti netko, kad izgubiš razlog to je kao da si izgubio život. Živiš ga samo zato da ga proživiš, a ne da se uživiš što često propuštamo…
Nema komentara:
Objavi komentar